Dr. sc. Vedran Obućina
Član organizacijskog odbora 10.Interenefa
Institut za europske i globalizacijske studije

Prehrambena sigurnost danas nije samo pitanje poljoprivredne proizvodnje, nego i pitanje geopolitike, otpornosti i strateškog planiranja. Na prostoru Mediterana klimatske promjene, nestašica vode, poremećaji na tržištu energije i gnojiva, volatilnost logističkih pravaca te pritisak na ruralni rad sve snažnije pokazuju koliko su prehrambeni sustavi osjetljivi na vanjske šokove. U tom kontekstu mediteranska poljoprivreda u Hrvatskoj je strateški resurs povezan s teritorijalnom kohezijom, održivošću i dugoročnom sigurnošću. Maslinarstvo, vinogradarstvo, ribarstvo, uzgoj povrća, voća i sitnog stočarstva na obali i otocima nisu samo baština ni tržišni proizvod, nego i dio infrastrukture otpornosti u vremenu sve izraženije globalne nesigurnosti.

Pritom suverenitet u poljoprivredi ne znači iluziju potpune samodostatnosti. Pitanje za Hrvatsku nije može li proizvoditi sve što joj je potrebno, nego može li dugoročno osigurati veću kontrolu nad ključnim dijelovima prehrambenog lanca: nad vodom, sjemenom, lokalnom preradom, skladištenjem, distribucijom i energetskom dostupnošću za poljoprivredu. Mediteranska poljoprivreda osobito je ranjiva jer počiva na osjetljivim ekosustavima, senzualnosti i klimatskim obrascima koji se ubrzano mijenjaju. Suše, zahladnjivanje tla, toplinski valovi, požari, rast troškova navodnjavanja i prijevoza izravno utječu na prinose, cijene i održivost života u ruralnim obalnim područjima. Održivi suverenitet zato znači sposobnost da se takvi udari amortiziraju bez narušavanja okolišne ravnoteže i bez daljnjeg slabljenja domaće proizvodne baze.

Hrvatska u tom smislu ima nekoliko važnih prednosti, ali one i dalje ostaju nedovoljno povezane u cjelovitu strategiju. Jadranski prostor spaja dugu poljoprivrednu tradiciju, snažan gastronomski identitet, rastuću potražnju u turizmu i međunarodni interes za mediteransku prehranu te proizvode više dodane vrijednosti. No taj potencijal često ostaje fragmentiran: mali proizvođači nisu dovoljno povezani s istraživačkim institucijama, sustavi navodnjavanja ostaju nedostatni, obradivo zemljište pod pritiskom je turizma i nekretninskog razvoja, a domaći opskrbni lanci često su preslabi da bi zaštitili proizvođače od vanjskih tržišnih poremećaja. Ozbiljna rasprava o mediteranskom prehrambenom suverenitetu u Hrvatskoj zato mora uključiti zemljišnu politiku, upravljanje vodom, demografsku obnovu ruralnog prostora, pristup inovacijama, otpornost ribarstva i pitanje kako lokalnu proizvodnju snažnije povezati s javnom nabavom, ugostiteljstvom i izvozom.

Ovo pitanje ima i širu europsku i geopolitičku dimenziju. Mediteran je jedno od područja na kojem se klimatske promjene, energetska ranjivost, migracijski pritisci i prehrambena nesigurnost najjasnije presijecaju. Ako Europska unija želi smanjiti svoje strateške ranjivosti, tada se poljoprivreda južne Europe i Jadrana ne može tretirati kao periferna tema. Hrvatska obalna i otočna poljoprivreda ne bi smjela biti važna samo kao element baštine ili turističke ponude, nego i kao dio europske sposobnosti da zadrži raznoliku, regionalno otpornu i klimatski prilagodljivu proizvodnju hrane. Ulaganja u navodnjavanje, agroekologiju, održivo ribarstvo, preradbene kapacitete i kratke opskrbne lance nisu samo ruralna politika; ona postaju dio sigurnosne politike. Što su prehrambeni sustavi koncentriraniji i ovisniji o udaljenim tržištima, to su države izloženije poremećajima koje ne mogu same kontrolirati.

Upravo zato INTERENEF 2026 prehrambenu sigurnost i prehrambeni suverenitet promatra kao sastavni dio šire rasprave o otpornosti, geostrategiji i održivom razvoju. Mediteranska poljoprivreda u Hrvatskoj otvara nekoliko ključnih pitanja: što danas uopće znači suverenitet u klimatski opterećenom prehrambenom sustavu, kako mala obalna država može pomiriti otvoreno tržište sa strateškom otpornošću i na koji način povezati hranu, vodu, energiju i teritorijalnu politiku u jedinstven okvir. To više nisu samo agrarna pitanja. To su pitanja upravljanja, stabilnosti i dugoročnog strateškog promišljanja.

Mediteran nje zajednički geopolitički prostor u kojem su hrana, trgovina, klima, migracije, energija i sigurnost duboko isprepleteni. Ipak, kada se u europskim raspravama govori o prehrambenoj sigurnosti, Mediteran se još uvijek prečesto promatra kao crta razdvajanja, a ne kao prostor međuovisnosti. Takav je pristup sve manje održiv. Sjeverna i južna obala Mediterana povezane su trgovinom poljoprivrednim proizvodima, ribarstvom, kretanjem radne snage, gnojivima, energetskim tokovima, pomorskim rutama i sve snažnijim posljedicama klimatskih promjena. Ako prehrambenu sigurnost želimo promatrati ozbiljno, tada suradnja preko Mediterana više ne može biti sporedna tema, nego dio strateške rasprave o stabilnosti, otpornosti i zajedničkom interesu.

Razlog za snažnije povezivanje sjeverne i južne obale nije samo gospodarski, nego duboko strukturni. Zemlje južnog Mediterana suočavaju se s akutnim pritiscima povezanima s nestašicom vode, rastom stanovništva, velikom ovisnošću o uvozu hrane i klimatskom ranjivošću. Istodobno, zemlje sjevernog Mediterana, uključujući članice Europske unije, suočavaju se s vlastitim izazovima: depopulacijom ruralnih područja, rastućom izloženošću sušama i požarima, nestabilnim cijenama energije i ovisnošću o globalnim opskrbnim lancima koji su se posljednjih godina pokazali izrazito krhkima. To su različite stvarnosti, ali nisu odvojene stvarnosti. Slaba žetva u jednom dijelu Mediterana, poremećaj pomorskog prometa, rast cijena žitarica ili nestabilnost na tržištu gnojiva vrlo brzo odjekuju cijelim bazenom. Prehrambena sigurnost na Mediteranu zato nije zbroj nacionalnih problema, nego sustav međusobno povezanih rizika.

Ozbiljnije mediteransko partnerstvo u području hrane moralo bi nadilaziti usku logiku uvoza i izvoza te se usmjeriti prema strateškom su-razvoju. To podrazumijeva suradnju u vodno učinkovitoj poljoprivredi, otpornosti sjemena, klimatski prilagođenim modelima uzgoja, održivom ribarstvu, hladnim lancima, skladišnim kapacitetima i logistici hrane. Jednako je važno znanje početi tretirati kao sigurnosni resurs: agronomska istraživanja, prevencija dezertifikacije, digitalni alati za navodnjavanje, modeli lokalne prerade i održivog upravljanja tlom trebali bi se mnogo sustavnije razmjenjivati između mediteranskih zemalja. Paralelno s time, luke, prometni koridori i carinski okviri moraju se promišljati i iz perspektive prehrambene ranjivosti. Mediteran si više ne može priuštiti da o energetskim koridorima i pomorskoj sigurnosti raspravlja odvojeno od pitanja hrane, poljoprivrede i otpornosti opskrbnih lanaca.

Ovo je ujedno i važno diplomatsko pitanje. Sjeverna i južna obala Mediterana prečesto se susreću isključivo u kontekstu kriznog upravljanjem, migracija, sigurnosnih prijetnji, ratova i energetskih poremećaja – umjesto u okviru dugoročnog strateškog planiranja. Prehrambena suradnja nudi drukčiji model: model koji se temelji na prevenciji, uzajamnoj koristi i regionalnoj stabilnosti. Ako se prehrambena nesigurnost dodatno produbi u Sjevernoj Africi ili na Levantu, Europa neće ostati po strani; ako klimatske promjene ugroze maslinarstvo, ribarstvo, stočarstvo i pristup vodi diljem Mediterana, posljedice će biti gospodarske, društvene i geopolitičke. Upravo zato integriranija mediteranska agenda hrane može postati jedno od rijetkih područja u kojem se doista susreću diplomacija, razvoj, trgovina, sigurnost i održivost. Time bi se Mediteran prestao promatrati prvenstveno kao europska ranjiva granica, a počeo kao zajednički strateški prostor koji traži zajedničko upravljanje.

INTERENEF 2026 upravo iz te perspektive pristupa temi prehrambene sigurnosti. Budućnost Mediterana neće ovisiti samo o plinskim pravcima, vojnim ravnotežama i trgovačkim koridorima, nego i o tome tko kontrolira vodu, tko može proizvoditi hranu pod klimatskim pritiskom, kako su organizirani opskrbni lanci i postoje li politička volja i institucionalni kapacitet za dugoročnu suradnju između sjevera i juga. Ključno pitanje više nije jesu li prehrambeni sustavi na Mediteranu geopolitički važni – oni to već jesu. Pravo je pitanje jesmo li spremni hranu početi tretirati kao područje strateškog partnerstva, a ne kao sporednu temu gospodarske politike.

Ph.D. Vedran Obućina
Member of the organizing committee of the 10th Interenef
Institute for European and Globalization Studies

Can Croatia build sustainable sovereignty of Mediterranean agriculture?

Food security today is not only a question of agricultural production, but also a question of geopolitics, resilience and strategic planning. In the Mediterranean region, climate change, water shortages, disruptions in the energy and fertilizer markets, volatility of logistics routes and pressure on rural labor are increasingly showing how vulnerable food systems are to external shocks. In this context, Mediterranean agriculture in Croatia is a strategic resource linked to territorial cohesion, sustainability and long-term security. Olive growing, viticulture, fishing, vegetable and fruit farming and small livestock farming on the coast and islands are not only a heritage or a market product, but also part of the resilience infrastructure in a time of increasing global uncertainty.

However, sovereignty in agriculture does not mean the illusion of complete self-sufficiency. The question for Croatia is not whether it can produce everything it needs, but whether it can secure greater control over key parts of the food chain in the long term: over water, seeds, local processing, storage, distribution and energy availability for agriculture. Mediterranean agriculture is particularly vulnerable because it relies on fragile ecosystems, sensitivities and rapidly changing climate patterns. Droughts, soil cooling, heat waves, fires, rising irrigation and transport costs directly affect yields, prices and the sustainability of life in rural coastal areas. Sustainable sovereignty therefore means the ability to absorb such shocks without disrupting the environmental balance and without further weakening the domestic production base.

Croatia has several important advantages in this regard, but they still remain insufficiently linked into a comprehensive strategy. The Adriatic area combines a long agricultural tradition, a strong gastronomic identity, growing tourism demand and international interest in Mediterranean food and higher value-added products. But this potential often remains fragmented: small producers are not sufficiently connected to research institutions, irrigation systems remain inadequate, arable land is under pressure from tourism and real estate development, and domestic supply chains are often too weak to protect producers from external market disruptions. A serious discussion on Mediterranean food sovereignty in Croatia must therefore include land policy, water management, demographic renewal of rural areas, access to innovation, resilience of fisheries, and the question of how to better connect local production with public procurement, hospitality and exports.

This issue also has a broader European and geopolitical dimension. The Mediterranean is one of the areas where climate change, energy vulnerability, migration pressures and food insecurity intersect most clearly. If the European Union wants to reduce its strategic vulnerabilities, then agriculture in southern Europe and the Adriatic cannot be treated as a peripheral issue. Croatian coastal and island agriculture should not only be important as an element of heritage or tourism, but also as part of Europe’s ability to maintain diverse, regionally resilient and climate-adapted food production. Investments in irrigation, agroecology, sustainable fisheries, processing capacities and short supply chains are not just rural policy; they become part of security policy. The more concentrated and dependent on distant markets food systems are, the more exposed countries are to disruptions they cannot control.

This is precisely why INTERENEF 2026 views food security and food sovereignty as an integral part of a broader debate on resilience, geostrategy and sustainable development. Mediterranean agriculture in Croatia raises several key questions: what sovereignty means in a climate-stressed food system today, how a small coastal state can reconcile open markets with strategic resilience and how to link food, water, energy and territorial policy into a single framework. These are no longer just agrarian issues. These are issues of governance, stability and long-term strategic thinking.

The Mediterranean is a shared geopolitical space in which food, trade, climate, migration, energy and security are deeply intertwined. Yet when European discussions are about food security, the Mediterranean is still too often seen as a dividing line rather than a space of interdependence. This approach is increasingly unsustainable. The northern and southern shores of the Mediterranean are linked by trade in agricultural products, fisheries, labour movements, fertilisers, energy flows, maritime routes and the increasing impact of climate change. If food security is to be taken seriously, then cooperation across the Mediterranean can no longer be a side issue, but part of a strategic debate on stability, resilience and common interest.

The reason for stronger links between the northern and southern shores is not only economic, but also deeply structural.

#INTERENEF2026 #FoodSecurity #Geopolitics #StrategicResilience #Mediterranean