Prof.dr.sc. Ivo Grgić
Član organizacijskog odbora 10.Interenefa

Hrvatska prehrambena sigurnost danas predstavlja jedno od ključnih pitanja nacionalne sigurnosti i budućeg gospodarskog razvoja.

Hrvatska je samodostatna u proizvodnji samo nekoliko poljoprivrednih proizvoda, poput pšenice, kukuruza i nekih uljarica, ali je u velikoj mjeri ovisna o uvozu mesa, voća i povrća.

Klimatske promjene, poremećaji u globalnim lancima opskrbe i rast odnosno špekulativni upliv kod svjetskih cijena dodatno naglašavaju važnost stabilne domaće poljoprivredne proizvodnje i hrane. Zbog toga se sve više ističe potreba za modernizacijom poljoprivrede, povećanjem proizvodnje i jačanje prehrambene samodostatnosti. Osiguranje dovoljnih količina, kvalitetne i cjenovno priuštive hrane jedan je od glavnih izazova Hrvatske u budućnosti.

Od sredine devedesetih godina prošlog stoljeća hrvatska vanjskotrgovinska bilanca poljoprivredno-prehrambenih proizvoda je negativna s tendencijom stalnog apsolutnog rasta. Za 2025. godinu se ona procjenjuje blizu 3 milijarde eura što je neznatno niže od procijenjene vrijednosti poljoprivredne proizvodnje.

Tako Hrvatska na dva načina gubi i to prelijevanjem dohotka domaćih potrošača u druge države zbog uvoza čime se jača dohodak i stabilnost poljoprivrednika u tim državama. Drugi gubitak je zbog hrvatskog izvoza poljoprivrednih proizvoda po niskim cijenama te uvoza od njih dobivenih prerađevina po daleko višim.

Mnoštvo je razloga koji utječu na hrvatsku prehrambenu uvoznu ovisnost, ali najvažniji su:

• Nedovoljna domaća proizvodnja – domaća proizvodnja ne zadovoljava potrebe stanovništva i prehrambene industrije.

• Ulazak Hrvatske u Europsku uniju – uklonjene su mnoge trgovinske prepreke, što je olakšalo uvoz iz država članica EU.

• Niže cijene stranih proizvoda – zbog veće proizvodnje i ekonomije obujma, strani proizvodi često su jeftiniji od domaćih.

• Razvoj trgovačkih lanaca – veliki maloprodajni lanci često nabavljaju robu iz međunarodnih distribucijskih centara.

• Klimatske promjene i vremenske nepogode – suše, poplave, mraz i tuča smanjuju domaću proizvodnju te se manjak nadoknađuje uvozom.

• Rast turizma – tijekom turističke sezone povećava se potražnja za hranom, koju domaća proizvodnja ne može u potpunosti zadovoljiti.

• Nedovoljna konkurentnost domaće poljoprivrede – viši troškovi proizvodnje, manja produktivnost i usitnjena gospodarstva smanjuju cjenovnu konkurentnost domaćih proizvođača.

• Globalizacija i slobodna trgovina – međunarodni trgovinski sporazumi omogućuju lakši i brži uvoz proizvoda iz brojnih zemalja.

Jačanje ovisnosti o uvozu jača negativne tendenciju unutar hrvatskog agrokompleksa kao što je:

• Daljnje smanjenje domaće proizvodnje – domaći proizvođači sve teže podnose konkurenciju jeftinijih uvoznih proizvoda.

• Proizvodno slabljenje poljoprivrednih gospodarstava – manja profitabilnost dovodi do nestajanja proizvođača odnosno preorijentacije na manje zahtjevne proizvodnje.

• Rast ukupnog trgovinskog deficita – veći uvoz od izvoza negativno utječe na ukupnu vanjskotrgovinsku bilancu države.

• Prehrambena nesigurnost – u krizama (ratovi, pandemije, poremećaji u opskrbi) može doći do nestašice hrane.

• Ovisnost o stranim tržištima – cijene i dostupnost hrane ovise o proizvođačima i dobavljačima iz drugih zemalja.

• Veća izloženost promjenama cijena – globalni poremećaji mogu uzrokovati nagli rast cijena hrane.

• Gubitak prehrambene samodostatnosti – država sve teže može osigurati dovoljne hrane iz vlastite proizvodnje.

• Slabljenje nacionalnog gospodarstva – veći odljev novca u inozemstvo smanjuje doprinos domaće poljoprivrede i prehrambene industrije gospodarskom rastu.

Na povećanje uvoza poljoprivredno-prehrambenih proizvoda utječu:

• Veliki trgovački lanci – nabavljaju robu preko međunarodnih dobavljača i distribucijskih centara.

• Prehrambena industrija – uvozi sirovine kada ih nema dovoljno u Hrvatskoj ili su skuplje od uvoznih.

• Slobodno tržište Europske unije – omogućuje jednostavniji promet robe među državama članicama.

• Niže cijene stranih proizvoda – trgovci zbog veće zarade češće biraju jeftiniju uvoznu robu.

• Nedostatna domaća proizvodnja – manjak domaćih proizvoda nadoknađuje se uvozom.

• Turizam – povećana potražnja tijekom turističke sezone zahtijeva dodatne količine hrane.

• Dugoročni ugovori s inozemnim dobavljačima – osiguravaju redovitu opskrbu trgovina.

• Globalni lanci opskrbe – omogućuju brz i učinkovit uvoz hrane iz različitih dijelova svijeta.

Kao prihvatljivi i ostvarivi načini povećanja prehrambene sigurnosti Hrvatske su:

• Povećanje domaće poljoprivredne proizvodnje kako bi se smanjila ovisnost o uvozu.

• Potpora obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima (OPG-ovima) kroz, manje potpore, a više kroz edukaciju i ciljana ulaganja.

• Modernizacija poljoprivrede primjenom novih tehnologija i suvremene mehanizacije odnosno robota.

• Zaštita poljoprivrednog zemljišta od prenamjene i zapuštanja.

• Razvoj sustava navodnjavanja radi smanjenja šteta od suša, ali i izgradnja sustava zaštite od poplava.

• Smanjenje gubitaka hrane u proizvodnji, skladištenju, prijevozu i potrošnji.

• Diversifikacija izvora opskrbe kako bi se smanjio rizik od prekida uvoza iz jednog opskrbnog izvora.

• Stvaranje strateških robnih zaliha osnovnih prehrambenih proizvoda za krizne situacije.

• Jačanje lokalnih lanaca opskrbe i poticanje kupnje domaćih proizvoda.

• Ulaganje u istraživanje, obrazovanje i prilagodbu klimatskim promjenama radi povećanja otpornosti poljoprivrede.

Postoji niz resursa koje Hrvatska ima, ali ih još uvijek ne koristi u punom potencijalu. Njihovo bolje iskorištavanje moglo bi značajno povećati domaću proizvodnju hrane i smanjiti ovisnost o uvozu.

• Neobrađeno poljoprivredno zemljište

• • Tisuće hektara obradivog zemljišta je zapušteno ili se koristi ispod svog potencijala.

  • Aktiviranjem tih površina, posebno u na Banovini, Kordunu, Lici itd. mogla bi se značajno povećati voća, stočne hrane, mesa, mlijeka…..

• Vodni resursi za navodnjavanje

• • Hrvatska raspolaže velikim zalihama slatke vode, ali navodnjava relativno mali dio obradivih površina.

  • Sustavno ulaganje u navodnjavanje povećalo bi prinose za 20–100 %, ovisno o kulturi.

• Komasacija poljoprivrednih površina

• • Velik broj malih i rascjepkanih parcela povećava troškove proizvodnje.

  • Okrupnjavanjem površina omogućila bi se učinkovitija mehanizacija i veća produktivnost.

• Digitalna i precizna poljoprivreda

• • Satelitski podaci, dronovi, senzori i AI još uvijek su slabo ili nikako zastupljeni kod većine proizvođača.

  • Precizno doziranje gnojiva, vode i zaštitnih sredstava smanjuje troškove i povećava prinose.

• Stajski gnoj i biomasa

• • Velike količine organskog otpada završavaju neiskorištene.

  • One se mogu koristiti za proizvodnju bioplina, električne energije i kvalitetnog organskog gnojiva.

• Mladi poljoprivrednici i obrazovani stručnjaci

• • Hrvatska ima, iako iznad EU prosjeka, relativno malo mladih nositelja gospodarstava.

  • Veće uključivanje mladih, uz lakši pristup zemljištu i kapitalu, moglo bi ubrzati modernizaciju proizvodnje.

• Znanje znanstveno-istraživačkih institucija

• • Fakulteti i instituti razvijaju nove sorte, tehnologije i metode proizvodnje, ali se rezultati često sporo prenose u praksu.

  • Veća suradnja znanosti i proizvođača povećala bi konkurentnost domaćih proizvođača.

• Udruživanje proizvođača

• • Hrvatski proizvođači još se relativno rijetko udružuju u proizvođačke organizacije i zadruge.

  • Zajednička nabava, skladištenje i prodaja smanjuju troškove i jačaju pregovaračku poziciju prema otkupljivačima.

• Proizvodnja proizvoda više dodane vrijednosti

• • Velik dio proizvodnje i dalje se temelji na sirovinama s niskom zaradom.

  • Veći naglasak na preradi (sir, sokovi, suhomesnati proizvodi, gotova hrana, ekološki proizvodi) višestruko bi povećao vrijednost domaće proizvodnje.

• Turističko tržište kao kupac domaće hrane

• Hrvatsku godišnje posjeti oko 18 milijuna inozemnih turista (2025. godine), ali velik dio hrane za turistički sektor dolazi iz uvoza.

• Boljim povezivanjem poljoprivrednih proizvođača s hotelima, restoranima i javnim ustanovama povećala bi se domaća potražnja te s time i proizvodnja.

Prof.dr.sc. Ivo Grgić
Member of the 10th Interenef Organizing Committee

Croatian Food (In)security: Why It Is Present and What to Do Next

Croatian food security today represents one of the key issues of national security and future economic development.

Croatia is self-sufficient in the production of only a few agricultural products, such as wheat, corn and some oilseeds, but is largely dependent on imports of meat, fruit and vegetables.

Climate change, disruptions in global supply chains and the growth or speculative influence on world prices further emphasize the importance of stable domestic agricultural production and food. Therefore, the need to modernize agriculture, increase production and strengthen food self-sufficiency is increasingly emphasized. Ensuring sufficient quantities of high-quality and affordable food is one of the main challenges for Croatia in the future.

Since the mid-1990s, Croatia’s foreign trade balance of agricultural and food products has been negative with a tendency for constant absolute growth. For 2025, it is estimated at close to 3 billion euros, which is slightly lower than the estimated value of agricultural production. Thus, Croatia loses in two ways: by spilling over the income of domestic consumers to other countries due to imports, which strengthens the income and stability of farmers in those countries. The second loss is due to Croatian exports of agricultural products at low prices and imports of processed products obtained from them at much higher prices.

There are many reasons that influence Croatia’s food import dependence, but the most important are:

• Insufficient domestic production – domestic production does not meet the needs of the population and the food industry.

• Croatia’s entry into the European Union – many trade barriers have been removed, which has facilitated imports from EU member states.

• Lower prices of foreign products – due to higher production and economies of scale, foreign products are often cheaper than domestic ones.

• Development of retail chains – large retail chains often purchase goods from international distribution centers.

• Climate change and weather events – droughts, floods, frost and hail reduce domestic production and the deficit is compensated by imports.

• Growth of tourism – during the tourist season, demand for food increases, which domestic production cannot fully satisfy.

• Insufficient competitiveness of domestic agriculture – higher production costs, lower productivity and fragmented economies reduce the price competitiveness of domestic producers.

• Globalization and free trade – international trade agreements enable easier and faster import of products from numerous countries.

Increasing dependence on imports strengthens negative tendencies within the Croatian agro-complex, such as:

• Further reduction of domestic production – domestic producers find it increasingly difficult to withstand competition from cheaper imported products.

• Weakening of agricultural production – lower profitability leads to the disappearance of producers, i.e. reorientation to less demanding production.

• Growth of the total trade deficit – higher imports than exports negatively affect the country’s overall foreign trade balance.

• Food insecurity – in crises (wars, pandemics, supply disruptions) food shortages can occur.

• Dependence on foreign markets – prices and availability of food depend on producers and suppliers from other countries.

• Greater exposure to price changes – global disruptions can cause a sharp increase in food prices.

• Loss of food self-sufficiency – it is increasingly difficult for a country to ensure sufficient food from its own production.

• Weakening of the national economy – a greater outflow of money abroad reduces the contribution of domestic agriculture and the food industry to economic growth.

The increase in imports of agricultural and food products is influenced by:

• Large retail chains – they purchase goods through international suppliers and distribution centers.

• The food industry – imports raw materials when they are not available in Croatia or are more expensive than imported ones.

• The free market of the European Union – enables easier trade of goods between member states.

• Lower prices of foreign products – traders more often choose cheaper imported goods due to higher profits.

• Insufficient domestic production – the shortage of domestic products is compensated by imports.

• Tourism – increased demand during the tourist season requires additional quantities of food.

• Long-term contracts with foreign suppliers – ensure regular supply of stores.

• Global supply chains – enable fast and efficient import of food from different parts of the world.

Acceptable and achievable ways to increase Croatia’s food security are:

• Increasing domestic agricultural production in order to reduce dependence on imports.

• Supporting family farms (FHs) through less support and more through education and targeted investments.

• Modernizing agriculture by applying new technologies and modern mechanization, i.e. robots.

• Protecting agricultural land.