Ante Čikotić, direktor Inovaproa 
Objavljeno: JL, 30. lipnja 2026. 09:06

Agroenergetski parkovi: nova infrastruktura za konkurentnu Hrvatsku
Mreže koje spajaju preradu, obnovljive izvore, hladnjače i logistiku smanjuju uvoz i jačaju lokalne lance.

Hrvatska se često bavi posljedicama, a prerijetko sustavom. Odvojeno razgovaramo o uvozu hrane, skupoj energiji, otpadu, poljoprivredi, turizmu i regionalnom razvoju, iako su to dijelovi iste slike. Prerađivač hrane ne može biti konkurentan ako energiju plaća skupo i nepredvidivo. Turizam ne može dugoročno govoriti o održivosti ako hranu i energiju u velikoj mjeri uvozi, a biootpad promatra samo kao trošak.

Brojevi su najbolji podsjetnik da nam treba drukčiji pristup. Prema projekcijama za 2025., Hrvatska uvozi gotovo sedam milijardi eura poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda, uz deficit od 2,85 milijardi eura. Istodobno godišnje nastaje oko 0,48 milijuna tona otpada od hrane, odnosno oko 124 kilograma po stanovniku. Dio tog otpada treba spriječiti i donirati, ali neizbježni dio mora postati sirovina za bioplin, kompost, digestat, toplinu i CO₂.

Upravo se tu otvara prostor za agroenergetske parkove. To nisu klasične industrijske zone ni samo solarni paneli na krovovima. To su proizvodno-energetski sustavi u kojima se povezuju otkup, skladištenje, prerada hrane, obnovljivi izvori, bioplin, baterije, sušare, hladnjače, plastenici i logistika. Njihova je zadaća smanjiti trošak energije, povećati vrijednost sirovine i zadržati dodanu vrijednost lokalno.

Hrvatska ima zemlju, sunce, vodu, vrijedne proizvođače i snažan turizam, ali prečesto prodajemo sirovinu, a uvozimo gotov proizvod. Ako ih znamo skladištiti, hladiti, sušiti, pakirati i pretvarati u proizvode veće vrijednosti, poljoprivreda prestaje biti sezonska djelatnost i postaje industrija. U tom prijelazu energija je ključni input.

Energija određuje cijenu navodnjavanja, hlađenja, sušenja, prerade i transporta. Hrvatska ima oko 2500 sunčanih sati godišnje i značajan solarni potencijal, ali solar sam po sebi nije dovoljan. Prava vrijednost nastaje kada se solarna elektrana poveže s baterijom, bioplinom, hladnjačom, sušarom, plastenikom i pametnim upravljanjem potrošnjom.

Zato vjerujem da je sljedeći korak hrvatske industrijske politike povezivanje hrane i energije. Ne kao nova strategija na papiru, nego kao mreža agroenergetskih parkova u hrvatskim regijama. Takvi parkovi mogu proizvođaču nuditi otkup, analizu kvalitete, hladnjaču, sušaru, preradu, logistiku i pristup tržištu.
Čaporice kod Trilja razvijamo kao praktičan primjer tog modela. Na jednoj lokaciji povezujemo biootpad, kominu masline, bioplinsko postrojenje, solarnu energiju, baterije, podatkovni centar, sušare, hladnjače i preradu poljoprivrednih proizvoda. Komina masline, koja je godinama bila problem zbrinjavanja, može postati sirovina za energiju, toplinu, ekstrakte, košticu, biochar ili poboljšivače tla. Biootpad iz hotela, restorana, tržnica i gradova također ne mora završiti kao trošak, nego kao ulaz u kružno gospodarstvo.

Posebno je važno razumjeti vrijednost topline i hlađenja. U energetici se najčešće govori o struji, ali u agroindustriji toplina i rashladna energija često odlučuju o isplativosti. Toplina iz bioplina ili biomase može sušiti kominu, ljekovito bilje, voće, povrće i digestat, grijati plastenike ili se preko apsorpcijskih sustava pretvoriti u hlađenje. Hladnjača, sušara i lokalna energija mijenjaju pregovaračku poziciju proizvođača: ne mora prodati odmah nakon berbe, nego kada proizvod ima veću vrijednost.

U Inovaprou zato ne razvijamo samo pojedinačne projekte, nego integrirane sustave. Radimo vlastitu proizvodnju sušara, hladnjača i dijela opreme, a kao sistemski integratori povezujemo struju, rashladnu energiju, otpadnu toplinu, bioplin, vodik i CO₂. Mikromreža budućnosti neće biti samo električna mreža. To će biti mreža struje, topline, hlađenja, vodika i bioplina te CO₂ kao tehnološke sirovine za plastenike, ekstrakciju i prehrambenu industriju.
Biogospodarstvo nije zelena parola. Ono znači da ostatak iz jednog procesa postaje sirovina za drugi. Komina masline, krumpirova kora, zelena rezidba, ostaci hrane, digestat, CO₂ i otpadna toplina postaju dio proizvodnog ciklusa. Umjesto da svaki problem rješavamo odvojeno, trebamo sustave u kojima se problemi pretvaraju u rješenja.

Za poslovnu zajednicu to je velika prilika. Sljedeća faza konkurentnosti neće biti samo rast prihoda nego i sposobnost upravljanja energijom, sirovinama, otpadom, vodom, logistikom i podacima.
Važnu ulogu može imati i javni sektor. Zelena javna nabava je alat koji nam je dala EU. Može potrošnju hrane u bolnicama, školama, vrtićima, domovima za starije, vojsci i drugim sustavima usmjeravati prema domaćoj proizvodnji, lokalnoj preradi i infrastrukturi agroenergetskih parkova. To je sigurniji plasman za poljoprivrednike i manja ovisnost o uvozu. Kada se takva infrastruktura izgradi, onda su drugi korak hoteli, restorani, trgovački centri…

Zato nam treba novi model: lokalni OPG-ovi i proizvođači povezani s privatnom agroenergetskom potpornom infrastrukturom, uz podršku gradova, županija, javnih ustanova i poslovne zajednice. Hrvatska ne može konkurirati količinama najvećih poljoprivrednih zemalja, ali može konkurirati pametnim sustavima, kvalitetom, lokalnim lancima, energetskom učinkovitošću i kružnim gospodarstvom.

Agroenergetski parkovi mogu biti model kako povezati selo i industriju, poljoprivredu i energetiku, otpad i proizvodnju, lokalnu zajednicu i izvoz. Projekt u Čaporicama koji razvijamo je naš pokušaj da taj model pokažemo u praksi. Vjerujem da takvih projekata Hrvatskoj treba više – ne kao izoliranih investicija, nego kao mreže novih regionalnih motora razvoja.

Ante Čikotić, Director of Inovapro
Published: JL, June 30, 2026 09:06
Agroenergy parks: new infrastructure for a competitive Croatia
Networks that connect processing, renewables, cold storage and logistics reduce imports and strengthen local chains.

Croatia often deals with the consequences, but too rarely with the system. We talk about food imports, expensive energy, waste, agriculture, tourism and regional development separately, although they are parts of the same picture. A food processor cannot be competitive if it pays for energy expensively and unpredictably. Tourism cannot talk about sustainability in the long term if it imports food and energy to a large extent, and views biowaste only as a cost.

The numbers are the best reminder that we need a different approach. According to projections for 2025, Croatia imports almost seven billion euros of agricultural and food products, with a deficit of 2.85 billion euros. At the same time, around 0.48 million tonnes of food waste is generated annually, or around 124 kilograms per capita. Some of this waste should be prevented and donated, but the inevitable part must become raw material for biogas, compost, digestate, heat and CO₂.

This is where the space for agro-energy parks opens up. These are not classic industrial zones or just solar panels on roofs. These are production and energy systems that combine purchase, storage, food processing, renewable sources, biogas, batteries, dryers, cold stores, greenhouses and logistics. Their task is to reduce energy costs, increase the value of raw materials and keep added value local.

Croatia has land, sun, water, hardworking producers and strong tourism, but too often we sell raw materials and import the finished product. If we know how to store, cool, dry, package and convert them into higher-value products, agriculture ceases to be a seasonal activity and becomes an industry. In this transition, energy is a key input.

Energy determines the cost of irrigation, cooling, drying, processing and transport. Croatia has around 2500 hours of sunshine per year and significant solar potential, but solar energy alone is not enough. The real value is created when a solar power plant is connected to a battery, biogas, a cold storage, a dryer, a greenhouse and smart consumption management.

That is why I believe that the next step in Croatian industrial policy is to connect food and energy. Not as a new strategy on paper, but as a network of agro-energy parks in Croatian regions. Such parks can offer producers purchase, quality analysis, a cold storage, a dryer, processing, logistics and market access.

We are developing Čaporice near Trilj as a practical example of this model. At one location, we connect biowaste, olive pomace, a biogas plant, solar energy, batteries, a data center, dryers, cold storage and processing of agricultural products. Olive pomace, which has been a disposal problem for years, can become a raw material for energy, heat, extracts, pits, biochar or soil improvers. Biowaste from hotels, restaurants, markets and cities also does not have to end up as a cost, but as an input into the circular economy.

It is particularly important to understand the value of heat and cooling. In the energy sector, electricity is most often discussed, but in the agro-industry, heat and cooling energy often determine profitability. Heat from biogas or biomass can dry pomace, medicinal herbs, fruit, vegetables and digestate, heat greenhouses or be converted into cooling via absorption systems. Cold storage, drying and local energy change the negotiating position of producers: they do not have to sell immediately after harvest, but when the product has a higher value.

That is why at Inovapro we do not only develop individual projects, but integrated systems. We manufacture our own dryers, cold storages and parts of the equipment, and as system integrators we connect electricity, cooling energy, waste heat, biogas, hydrogen and CO₂. The microgrid of the future will not only be an electrical grid. It will be a network of electricity, heat, cooling, hydrogen and biogas and CO₂ as technological raw materials for greenhouses, extraction and the food industry.

Bioeconomy is not a green slogan. It means that the residue from one process becomes a raw material for another. Olive pomace, potato skins, green trimmings, food residues, digestate, CO₂ and waste heat become part of the production cycle. Instead of solving each problem separately, we need systems where problems are turned into solutions.

It is a great opportunity for the business community. The next phase of competitiveness will not only be revenue growth but also the ability to manage energy, raw materials, waste, water, logistics and data.

The public sector can also play an important role. Green public procurement is a tool given to us by the EU. It can direct food consumption in hospitals, schools, kindergartens, homes for the elderly, the military and other systems towards domestic production, local processing and the infrastructure of agro-energy parks. It is a safer placement for farmers and less dependence on imports. Once such infrastructure is built, the next step is hotels, restaurants, shopping malls…

That’s why we need.