Ivan Brodić
EnergyPress,Zagreb

Vrlo je malo zemalja na svijetu, ako igdje i postoje, koje mogu reći kako su postigle energetsku suverenost. Čak i zemlje koje svoje proračune pune izvozom energenata, kao ključnog resursa globalnoga gospodarstva, bivaju prisiljene dio svoga energetskog miksa, zadovoljavati uvozom.

Tako, primjerice, energetski moćna Saudijska Arabija ovih dana dogovara nuklearni sporazum s SAD-om, te će biti ovisna o uvozu tehnologija i resursa za taj energetski sektor, Katar i Kuvajt već duže vremena, u pripremama za energetsku tranziciju, uvoze tehnologiju za obnovljive izvore energije s Dalekog istoka, a Rusija, uslijed ratnih djelovanja Ukrajine na njihovu infrastrukturu za preradu derivata, uvozi sve više derivata iz dvije najmnogoljudnije zemlje na svijetu – Kine i Indije.

Ako ne možemo govoriti o energetskoj suverenosti, ratna zbivanja u Ukrajini, inicirana u veljači 2022. godine, ali i sadašnja kriza na Bliskom istoku, zatvaranje Perzijskog zaljeva i Crvenoga mora za prolaz trgovine energentima, pokazali su nam kako je nužno ozbiljno promisliti o energetskoj sigurnosti. Ona podrazumijeva vlastitu proizvodnju cijeloga spektra energetskog miksa, od ugljikovodika, preko vodika, sunca, vjetra, bioenergije pa sve do nuklearne energije.

Osim vlastite proizvodnje, energetska sigurnost podrazumijeva diverzifikaciju dobave energenata koji se domicilno ne uspiju eksploatirati iz što je više mogućih pravaca. Ključno je ulaganje u infrastrukturu.

Osim, dakle istraživanja i eksploatacije ugljikovodika, potrebno nam je ulaganje u obnovljive izvore, hidroenergiju, sunce, vjetar, geotermalnu energiju…, ali i poboljšanje elektroenergetskih sustava, koji gotovo nigdje u EU nisu na visini zadatka, što pokazuju česti ljetni blackoutovi. Hrvatski LNG terminal na Krku dobar je primjer prilagodbe, ali nužna su i ulaganja u povećanje kapaciteta i nove interkonekcije, kako kod plinovoda, tako i kod naftovoda, dalekovoda, ali i vodikovoda. Povratak nuklearnoj energiji također je jedna od sv vidljivijih potreba u cijeloj Europi.

Od kada smo, te 2022. godine, kroz dvadeset paketa sankcija Europske komisije i kolektivnog zapada, bolno postali svjesni kako smo se u prevelikom postotku izložili jedno, ruskom, dobavnom pravcu energenata, uvidjelo smo kako kontrola nad energetskom sigurnosti nije samo pitanje sigurnosti opskrbe, nego i makroekonomske stabilnosti, konkurentnosti industrije i dugoročnog rasta.

Gospodarski bismo preveliku izloženost jednom pravcu opskrbe energijom mogli ilustrirati definicijom – to je nevidljivi porezni teret. Kada cijene ključnih energenata za kućanstva i industriju bivaju, više ili manje, volatilne, nema cjenovne konkurencije i novac umjesto cirkulacije u domaćem financijskom krvotoku, odlazi na jedno gotovo monopolno mjesto.

Tako je Europska unija, koja nikada u povijesti nije bila, a teško je i da će biti, resursno samodostatna, do 2022. godine na uvoz iz pretežito (nešto manje od 50 posto, ako govorimo o plinu, oko 30 posto ako govorimo o nafti i blizu 25 posto ugljena) jednoga smjera potrošila velike količine novca, pod izlikom kako bušotine na istoku imaju niži trošak proizvodnje, umjesto ranije diversifikacije dobavnih pravaca i izvora energije za vlastitu industriju, što bi smanjilo ovisnost, ali i postiglo daljnju relaksaciju cijena. Dio toga novca završio je i u ratnoj mašineriji, pokazalo se, za Europu, neprijateljskih režima.

Danas, nakon četiri godine prilagodbe, udio uvoza ruske nafte sveden je na minimum nakon ratnih djelovanja ukrajinske vojske na naftovod Družba, udio plina s više od 45 posto pao je na 12, nakon terminacije svih plinovoda osim Tursko-balkanskoga toka, s tendencijom daljnjeg pada, a uvoz ugljena iz Rusije, barem službeno, teži nuli.

No račun za fosilna goriva i dalje opterećuje bilancu plaćanja. Svaki postotni bod smanjenja uvoza fosila izravno poboljšava trgovinski saldo i jača tečaj. Ušteda na uvozu nije apstraktna – to je kapital koji ostaje u gospodarstvu, financira investicije i štiti kupovnu moć.

Ipak, tranzicija prema većoj energetskoj sigurnosti nije jeftina. Investicije u obnovljive izvore, mreže, skladišta i, sve češće, nuklearnu energiju zahtijevaju ogromne kapitalne izdatke. Procjene govore o tisućama milijardi eura do 2030. godine. Ti troškovi kratkoročno opterećuju proračune i poduzeća.

Izazov cijeni predstavlja i tiskanje novih tisuća milijardi dolara i euro kroz desetogodišnje nacionalne i proračune Europske unije, namijenjenih postizanju niskougljičnog gospodarstva, što se pokazao značajan čimbenik inflacije proteklih godina. Ali, rast javnih i privatnih ulaganja i smanjenje uvoza energenata moglo bi, prema mnogim makroekonomskim modelima, dovesti do multiplikativnih učinaka, poglavito u građevinarstvu, industriji opreme i ulaganjima, i rasta BDP-a.

Međutim, ključna gospodarska korist zapravo leži u stabilnosti. Veća samostalna proizvodnja energije i bolja diversifikacija uvoza, kao i širi energetski miks, smanjuje izloženost cjenovnim i opskrbnim šokovima, što čuva kupovnu moć i smanjuje pritisak na središnje banke za podizanjem kamatnih stopa. Još je važnije to što bi time europska industrija dobila predvidljivije ulazne cijene energenata, što je jedan od najvećih izazova europske industrije u odnosu na globalne konkurente – SAD, kinu, pa i Indiju. U tom smislu, veća volatilnost cijena energenata postaje strukturna kočnica.

Umjesto zaključka, valja reći kako se ovdje ne radi o populističkoj i romantičarskoj floskuli o energetskoj suverenosti, nego o hladnoj računici. Veća proizvodnja, kvalitetnija infrastruktura, raznovrsnija diversifikacija i širi ekonomski miks dovode do pada cijena, njihove stabilizacije, manjeg odlijeva kapitala, većeg BDP-a te jačanja industrije kroz povećanje konkurentnosti. U svijetu gdje je opskrba energentima postala strateško oružje, cijena nečinjenja je puno viša od cijene djelovanja.

Ivan Brodić

EnergyPress, Zagreb

On energy sovereignty in the context of the European Union

Very few countries in the world can credibly claim to have achieved energy sovereignty. Even nations that fill their budgets through the export of energy resources—the critical feedstock of the global economy—are compelled to meet part of their energy mix through imports.

Saudi Arabia, for instance, is currently negotiating a nuclear agreement with the United States and will consequently become dependent on imported technologies and resources for that sector. Qatar and Kuwait have for some time been importing renewable-energy technology from the Far East as they prepare for the energy transition. Russia, following Ukrainian strikes on its refining infrastructure, is importing growing volumes of refined products from the world’s two most populous nations—China and India.

If true energy sovereignty remains elusive, the war in Ukraine—initiated in February 2022—and the current crisis in the Middle East, including the effective closure of the Persian Gulf and the Red Sea to energy trade, have made clear that energy security must be treated as a strategic imperative. Energy security requires domestic production across the full spectrum of the energy mix—from hydrocarbons and hydrogen through solar, wind, bioenergy and nuclear power. Equally essential is the diversification of supply routes for those energy sources that cannot be produced domestically, together with sustained investment in infrastructure.

Beyond exploration and production of hydrocarbons, substantial capital must be directed toward renewables—hydropower, solar, wind and geothermal—as well as toward the modernization of electricity systems that, almost everywhere in the European Union, remain inadequate, as frequent summer blackouts demonstrate. Croatia’s LNG terminal on the island of Krk stands as a positive example of adaptation, yet further investment is required to expand capacity and build new interconnections for gas, oil, electricity and, increasingly, hydrogen. The return to nuclear power is likewise emerging as one of Europe’s most visible strategic necessities.

Since 2022, through twenty successive packages of sanctions imposed by the European Commission and the collective West, Europe has been forced to confront the consequences of excessive dependence on a single—Russian—supply corridor. Control over energy security is no longer merely a question of supply reliability; it is a matter of macroeconomic stability, industrial competitiveness and long-term growth.

Economically, over-exposure to a single energy supply route can be described as an invisible tax burden. When prices of critical energy inputs for households and industry become volatile, price competition disappears and capital, instead of circulating within the domestic financial system, flows to a near-monopoly source. Until 2022 the European Union—which has never been, and is unlikely ever to become, resource self-sufficient—spent vast sums on imports originating predominantly from a single direction (just under 50 percent for gas, around 30 percent for oil and nearly 25 percent for coal), justified by the lower production costs of eastern wells. The alternative of earlier diversification of both supply routes and energy sources would have reduced dependence and exerted downward pressure on prices. A portion of those funds ultimately financed the war machinery of regimes hostile to Europe.

Today, after four years of adjustment, the share of Russian oil imports has been reduced to a minimum following Ukrainian strikes on the Druzhba pipeline; the share of Russian gas has fallen from more than 45 percent to approximately 12 percent after the termination of all pipelines except the Turkish Stream, with a clear downward trajectory; and official coal imports from Russia have approached zero.

Yet the bill for fossil fuels continues to weigh on the balance of payments. Every percentage-point reduction in fossil-fuel imports directly improves the trade balance and strengthens the currency. Savings on energy imports are not abstract: they represent capital that remains within the domestic economy, finances investment and protects purchasing power.

The transition toward greater energy security is nevertheless costly. Investments in renewables, grids, storage and, increasingly, nuclear capacity require enormous capital outlays—estimates run into the trillions of euros by 2030. In the short term these costs burden both public budgets and corporate balance sheets. An additional price pressure arises from the printing of new thousands of billions of dollars and euros through decade-long national and EU budgets earmarked for the low-carbon transition—an important contributor to the inflation of recent years. At the same time, rising public and private investment combined with lower energy import volumes can, according to many macroeconomic models, generate multiplier effects, particularly in construction, equipment manufacturing and related investment, thereby supporting GDP growth.

The decisive economic benefit, however, lies in stability. Greater domestic energy production, improved diversification of imports and a broader energy mix reduce exposure to price and supply shocks. This preserves purchasing power and lessens the pressure on central banks to raise interest rates. More importantly, European industry would gain more predictable energy input costs—one of the greatest competitive disadvantages relative to the United States, China and even India. In this sense, elevated energy-price volatility has become a structural constraint on growth.

This is not a populist or romantic notion of energy sovereignty, but a cold calculation. Higher domestic production, higher-quality infrastructure, genuine diversification and a wider energy mix lead to lower and more stable prices, reduced capital outflow, stronger GDP growth and enhanced industrial competitiveness. In a world where energy supply has become a strategic weapon, the cost of inaction far exceeds the cost of action.