Dr. sc. Marko Jelić, prof. s. s. u trajnom izboru

Veleučilište „Marko Marulić” u Kninu

Uz aktualne rasprave na Međunarodnom energetskom forumu INTERENEF, vrijedi otvoriti pitanje koje se u strategijama često podrazumijeva, a rijetko problematizira: gdje smještamo energetsku tranziciju? Prostorna dimenzija tranzicije nije tehnički detalj, nego jedno od ključnih razvojnih pitanja, osobito na prostorno i hidro geološki osjetljivom kršu.

Krško područje Hrvatske i susjednih zemalja — Dinaridi, od Like i Dalmatinske zagore do Bosne i Hercegovine te Crne Gore — zbog vjetropotencijala i visoke insolacije (2.000–2.700 sunčanih sati godišnje, među najvišima u EU-u) postaje ciljna zona za razvoj vjetroelektrana i solarnih postrojenja. Brojke to potvrđuju: Hrvatska je u 2026. godinu ušla s 1.277 MW instalirane snage vjetroelektrana — praktički sve smješteno u krškom pojasu — dok je kumulativna snaga sunčanih elektrana dosegnula 1.255 MW, još uvijek pretežno na krovovima. U 2025. godini obnovljivi izvori (uključujući hidroenergiju) pokrili su 52,6 % ukupne potrošnje električne energije u zemlji, a do 2032. hrvatske bi elektrane trebale imati najmanje 8.560 MW snage, većinom iz obnovljivih izvora.

No krš nije „prazan prostor”. To je hidro geološki iznimno osjetljiv sustav u kojem se površinske intervencije — pristupne ceste, temelji, kabliranje — brzo prenose u podzemne vodonosnike iz kojih se opskrbljuju cijele regije. Zaštita voda i tla stoga nije nuspojava planiranja, nego njegov polazni uvjet.

Prostorna aritmetika je važna. Izravni otisak vjetroagregata je skroman (~0,5–1 ha/MW), no ukupno područje projekta doseže 20–30 ha/MW; solarna postrojenja na tlu troše ~1,5–2 ha/MW kontinuirane površine, dok krovni fotonaponski sustavi ne troše praktički ništa novog prostora. Na kršu, gdje su ekstenzivno stočarstvo i ruralni turizam gotovo jedine namjene koje teren može dugoročno nositi, te razlike nisu tehnički detalj — one su razvojna politika.

Koristi za zajednicu su stvarne: prihodi lokalnim proračunima, decentralizirana proizvodnja, nova radna mjesta te smanjenje energetskog siromaštva i emisija. Jednako su stvarni i troškovi: gubitak pašnjačkih i poljoprivrednih površina, fragmentacija staništa i krajobraza, utjecaj buke i vizualnih promjena na lokalno stanovništvo te potencijalni konflikt s poljoprivredom i stočarstvom.

Rješenje nije „za ili protiv”, nego prostorno pametna tranzicija: prioritet degradiranim i već infrastrukturno opterećenim lokacijama, dvojna namjena prostora (agrivoltaika uz ispašu), obvezni hidro geološki monitoring te stvarna — a ne samo formalna — participacija lokalnih zajednica u planiranju.

U konačnici, energetska sigurnost nije samo pitanje megawata i uvoznih ruta. Sigurnost su i voda, tlo i hrana. Na kršu su te tri stvari nerazdvojive, pa svaka odluka o smještaju energetskih objekata istovremeno mora biti i odluka o zaštiti resursa o kojima ovisi opstojnost tih zajednica.

Izvori

[1] Renewable Energy Sources of Croatia (RES Croatia / OIEH), podaci o instaliranoj snazi, prosinac 2025. / siječanj 2026.

[2] Croatia Week: „Croatia’s electricity system led by renewables for first time” (siječanj 2026.) — udio OIE 52,6 %, vjetar 1.277 MW.

[3] pv magazine: „Croatia deploys 417 MW of solar in 2025″ (siječanj 2026.) — kumulativna snaga FN 1.255 MW.

[4] Clean Energy Wire: CLEW Guide — Croatia (2025.) — insolacija 2.000–2.700 h/god.; potencijal do 7 GW FN do 2030.

[5] Nacionalni okvirni ciljevi RH (NECP / razvoj elektroenergetskog sustava) — ≥ 8.560 MW do 2032.

[6] NREL i EU JRC: literaturni rasponi zauzimanja prostora po tehnologiji (ha/MW) za vjetar, FN na tlu i agrivoltaiku.

Dr. Sc. Marko Jelić, prof. s. s. in permanent election

Polytechnic “Marko Marulić” in Knin

Renewable Energy on Karst — Between Transition and Territory

Alongside the ongoing discussions at the International Energy Forum INTERENEF, it is worth raising a question that strategies often assume but rarely problematise: where exactly do we place the energy transition? The spatial dimension is not a technical detail but one of the central development questions — especially on the spatially and hydrogeologically sensitive karst.

The karst region of Croatia and its neighbours — the Dinarides, from Lika and the Dalmatian hinterland to Bosnia-Herzegovina and Montenegro — is becoming the target zone for wind and solar development thanks to its wind potential and high insolation (2,000–2,700 hours of sunshine per year, among the highest in the EU). The figures confirm it: Croatia entered 2026 with 1,277 MW of installed wind capacity — practically all of it sited in the karst belt — while cumulative solar capacity reached 1,255 MW, still dominated by rooftops. In 2025, renewables (including hydropower) covered 52.6% of national electricity consumption, and by 2032 Croatian power plants should reach at least 8,560 MW, mostly from renewable sources.

But karst is not “empty space.” It is a hydrogeologically highly sensitive system in which surface interventions — access roads, foundations, cabling — propagate rapidly into the underground aquifers that supply entire regions. Protection of water and soil is therefore not a side-effect of planning but its starting condition.

The spatial arithmetic matters. A wind turbine’s direct footprint is modest (~0.5–1 ha/MW), but the total project area reaches 20–30 ha/MW; ground-mounted PV consumes ~1.5–2 ha/MW of continuous surface, while rooftop PV consumes essentially no new land. On karst, where extensive livestock grazing and rural tourism are almost the only land uses the terrain can sustainably carry, these differences are not technical details — they are development policy.

The community benefits are real: local budget revenues, decentralised generation, new jobs, and reduced energy poverty and emissions. So are the costs: loss of pasture and farmland, fragmentation of habitats and landscape, noise and visual impacts on residents, and potential conflict with agriculture and livestock farming.

The answer is not “for or against,” but a spatially intelligent transition: priority to degraded and already infrastructure-laden sites, dual land use (agrivoltaics combined with grazing), mandatory hydrogeological monitoring, and genuine — not merely formal — participation of local communities in planning.

Ultimately, energy security is not only a question of megawatts and import routes. Security is also water, soil and food. On karst these three are inseparable, so every decision on siting energy infrastructure must simultaneously be a decision on protecting the resources on which the survival of these communities depends.

References

[1] Renewable Energy Sources of Croatia (RES Croatia / OIEH), installed-capacity data, December 2025 / January 2026.

[2] Croatia Week: “Croatia’s electricity system led by renewables for first time” (Jan 2026) — 52.6% RES share; wind 1,277 MW.

[3] pv magazine: “Croatia deploys 417 MW of solar in 2025” (Jan 2026) — cumulative solar 1,255 MW.

[4] Clean Energy Wire: CLEW Guide — Croatia (2025) — insolation 2,000–2,700 h/yr; up to 7 GW solar potential by 2030.

[5] Croatian national targets (NECP / power-system development) — ≥ 8,560 MW by 2032.

[6] NREL and EU JRC: literature ranges for land use per technology (ha/MW) for wind, ground-mounted PV and agrivoltaics.