Prof.dr.sc. Saša Žiković
Institute Digital Assets, Bucharest Academy of Economic Studies, Romania
Pan-European University, European Centre for Business Research, Czech Republic

Energetska suverenost EU više se ne može svesti na pitanje sigurnosti opskrbe plinom ili smanjenja ovisnosti o ruskim ili američkim energentima. Nakon energetskog šoka, ubrzane de karbonizacije i snažnog rasta potražnje za električnom energijom, pojam suverenosti dobiva šire značenje. On danas obuhvaća sposobnost EU da sama ili barem pod uvjetima koje može strateški kontrolirati, proizvodi, prenosi, skladišti i dugoročno ugovara cjenovno dostupne, predvidive i relativno čiste energente. Ovo nije poziv na energetsku izolaciju, nego na smanjenje ranjivosti jer EU ne smije zamijeniti ovisnost o fosilnim gorivima novom ovisnošću o uvezenim tehnologijama, baterijama, solarnim komponentama, kritičnim sirovinama ili tuđim industrijskim platformama.

Politički ciljevi EU-a do 2030. izrazito su ambiciozni, udio OIE trebao bi dosegnuti najmanje 42,5%, uz aspiracijsku razinu od 45%, a finalna potrošnja energije trebala bi se smanjiti za 11,7%. Istodobno se snažno potiče elektrifikacija prometa, grijanja, industrije i dijela proizvodnje vodika. Upravo ovo stvara kontradikciju europske tranzicije: cilj je smanjiti ukupnu energetsku i emisijsku intenzivnost, ali će se strateška važnost električne energije povećavati. Električna vozila, dizalice topline, podatkovni centri, umjetna inteligencija, elektroliza tori i nova industrijska postrojenja zahtijevaju pouzdanu i cjenovno konkurentnu 24/7 električnu energiju.

Zato energetska suverenost sve više postaje elektroenergetska suverenost, a najveće europsko ograničenje pritom nisu ciljevi, koji su uvijek grandiozni, nego fizička infrastruktura. Procjene o potrebnim ulaganjima u mreže do 2030. mjere se stotinama milijardi eura, a velik dio distribucijskih mreža stariji je od 40 godina. Posljednja velika elektrifikacija u Europi provedena je nakon Drugog svjetskog rata, u doba drukčije industrijske strukture, drukčijih potrošačkih obrazaca i centraliziranijeg elektroenergetskog sustava. Današnja tranzicija nije samo izgradnja novih vjetroelektrana, solarnih elektrana, baterijskih spremnika ili interkonekcija. Ona je istodobno i duboka rekonstrukcija postojećih mreža, proizvodnih objekata, transformatorskih stanica, distribucijskih sustava i upravljačke infrastrukture. Bez te obnove novi izvori ostaju ograničeni kapacitetom priključenja, a politička ambicija ne prelazi u stvarnu energetsku sigurnost.

OIE ostaju središnji stup europske dekarbonizacije,  PV i vjetar pokazali su izniman rast kapaciteta i pad troškova proizvodnje ali njihova strateška vrijednost ne ovisi samo o instaliranim megavatima, nego o sposobnosti sustava da tu energiju preuzme, prenese, pohrani i koristi onda kada je potrebna. Varijabilna proizvodnja zahtijeva mreže, fleksibilnost, baterije, upravljanje potrošnjom, prekogranične kapacitete i stabilne izvore koji mogu osigurati pouzdanost. Upravo se ovdje vidi razlika između energetske tranzicije kao statističkog povećanja kapaciteta i energetske tranzicije kao funkcionalnog elektroenergetskog sustava.

Usporedba s Kinom i SAD-om pokazuje da se globalna utakmica ne vodi samo oko emisija, nego oko industrijske sposobnosti. Kina ima prednost skale, brzine izvedbe i kontrole nad velikim dijelom opskrbnih lanaca za solarne panele, baterije i povezane komponente. SAD se oslanja na kapital, inovacije, porezne poticaje i snažnu potražnju novih sektora, npr. podatkovnih centara i digitalne ekonomije. EU ima inženjersku tradiciju, regulacijsku snagu i razvijena tržišta, ali često gubi vrijeme u fragmentiranim procedurama, sporim dozvolama i neujednačenim nacionalnim politikama.

Ako europska tranzicija bude počivala na uvozu ključnih tehnologija, EU će smanjiti jednu vrstu energetske ovisnosti, ali će otvoriti drugu, još opasniju, tehnološku i industrijsku. Baterijski spremnici, nuklearna energija i industrijski lanci vrijednosti iz ovog razloga postaju neizostavni dio rasprave o suverenosti. Baterije više nisu samo pomoćna tehnologija za pohranu energije, nego ključna infrastruktura za sustave s visokim udjelom solara i vjetra. Njihova uloga je ublažiti dnevne neravnoteže, smanjiti zagušenja, pružiti pomoćne usluge mreži i povećati vrijednost OIE, no proizvodnja baterija snažno je koncentrirana u Kini. EU zato mora razvijati vlastite kapacitete, ali i realno sagledati da baterijska suverenost ne znači samo finalnu proizvodnju, nego dostupnost sirovina i njihove obrade, komponenti, recikliranja, znanja, energije i kapitala.

Nuklearna energija se na velika vrata vraća kao pitanje stabilne nisko ugljične snage. Ona nije suprotnost OIE, nego osiguranje pouzdanosti u sustavu u kojem varijabilni izvori brzo rastu. Industrija, bolnice, željeznice, podatkovni centri, obrambena infrastruktura i dio proizvodnje vodika ne trebaju samo jeftinu energiju u određenim satima, nego dugoročno dostupnu i stabilnu energiju. Velike nuklearne elektrane, postojeća flota i potencijalni SMR projekti zato sve više ulaze u raspravu o europskoj industrijskoj politici. SMR-ovi neće riješiti bilancu u 2030-ima, ali mogu postati važna platforma nakon 2030-e, osobito za industrijske klastere, zamjenu ugljenokopa i proizvodnju procesne topline.

Energetska karta EU zbog toga se sve više pretvara u kartu industrijskih ulaganja. Kapital će se kretati prema regijama koje mogu ponuditi kombinaciju čiste energije, stabilnih izvora, mrežne povezanosti, logističkih centara, dozvola i dugoročnih ugovora. Sjeverno more ima potencijal offshore vjetra, interkonekcija i vodika. Nordijske zemlje imaju hidroenergiju, nuklearnu energiju, hladnu klimu i prostor za energetski intenzivne projekte. Francuska raspolaže nuklearnom bazom, Benelux lukama i kemijskim klasterima, a Španjolska velikim solarnim potencijalom i LNG infrastrukturom. Srednja i Istočna Europa imaju industrijsku bazu, ali i izazov izlaska iz ugljena, modernizacije mreža i izgradnje stabilnih zamjenskih kapaciteta. Pobjednici neće biti oni s najambicioznijim planovima, nego oni koji najbrže pretvore energiju u investicijsku prednost.

Hrvatska potrošnja i industrijska baza nisu usporedive s velikim državama članicama, ali njezin geografski položaj i postojeća infrastruktura daju joj specifičnu vrijednost. LNG terminal na Krku već je pokazao da hrvatska infrastruktura može imati regionalno značenje za sigurnost opskrbe. Povezanošću prema Sloveniji, Mađarskoj i široj srednjoj Europi, Krk nije samo nacionalni projekt, nego dio jadransko-mediteranskog energetskog koridora. U budućnosti se ta logika može proširiti i na nisko ugljične plinove, vodik, pomorske opskrbne pravce i logističku ulogu luka sjevernog Jadrana.

Važna hrvatska prednost nalazi se i u kombinaciji hidroenergetike tradicije, solarnog potencijala, vjetra i blizine srednjoeuropskih tržišta. No ta prednost neće imati punu vrijednost bez mreže. Hrvatska mora ulagati u prijenosnu i distribucijsku infrastrukturu, digitalizaciju sustava, baterijske spremnike, fleksibilnost potrošnje i bolju povezanost energetskih i industrijskih zona. Ključno pitanje nije samo koliko nove snage može biti instalirano, nego koliko ih sustav može sigurno integrirati. Ako mreža, dozvole i skladištenje budu usko grlo, potencijal OIE ostat će slabo  iskorišten. Rijeka, Kvarner, LNG Krk, jadranske luke, prometni koridori i blizina srednje Europe mogu biti temelj za privlačenje ulaganja koja traže sigurnu energiju, logistiku i regionalni doseg. Hrvatska neće postati europski energetski centar po količinama, ali može postati strateški čvor tj. mjesto povezivanja energetskih tokova, luka, industrijskih zona i regionalnih tržišta. To je realističnija ambicija od kopiranja strategija velikih država jer za malu zemlju važnije je odabrati niše u kojima geografski položaj, infrastruktura i politička stabilnost stvaraju dodanu vrijednost.

Prof.dr.sc. Saša Žiković
Institute Digital Assets, Bucharest Academy of Economic Studies, Romania
Pan-European University, European Centre for Business Research, Czech Republic

EU Energy Sovereignty and the Position of Croatia

EU energy sovereignty can no longer be reduced to the issue of security of gas supply or reducing dependence on Russian or American energy sources. After the energy shock, accelerated decarbonization and strong growth in electricity demand, the concept of sovereignty has acquired a broader meaning. Today, it encompasses the EU’s ability to produce, transport, store and contract affordable, predictable and relatively clean energy sources on its own, or at least under conditions that it can strategically control. This is not a call for energy isolation, but rather for reducing vulnerability, as the EU must not replace its dependence on fossil fuels with a new dependence on imported technologies, batteries, solar components, critical raw materials or foreign industrial platforms.

The EU’s political goals for 2030 are extremely ambitious: the share of RES should reach at least 42.5%, with an aspirational level of 45%, and final energy consumption should be reduced by 11.7%. At the same time, the electrification of transport, heating, industry and some hydrogen production is being strongly encouraged. This is precisely what creates a contradiction in the European transition: the goal is to reduce overall energy and emission intensity, but the strategic importance of electricity will increase. Electric vehicles, heat pumps, data centers, artificial intelligence, electrolyzers and new industrial plants require reliable and price-competitive 24/7 electricity. That is why energy sovereignty is increasingly becoming electricity sovereignty, and the biggest European constraint is not the goals, which are always grandiose, but the physical infrastructure. Estimates of the necessary investments in networks by 2030 are measured in hundreds of billions of euros, and a large part of the distribution networks are more than 40 years old.

The last major electrification in Europe was carried out after the Second World War, in an era of a different industrial structure, different consumption patterns and a more centralized electricity system. Today’s transition is not just about building new wind farms, solar power plants, battery storage tanks or interconnections. It is also a deep reconstruction of existing networks, production facilities, transformer stations, distribution systems and control infrastructure.

Without this renewal, new sources remain limited by connection capacity, and political ambition does not translate into real energy security. RES remain the central pillar of European decarbonization, PV and wind have shown exceptional capacity growth and falling production costs, but their strategic value does not depend only on installed megawatts, but on the system’s ability to capture, transmit, store and use this energy when needed. Variable production requires networks, flexibility, batteries, demand management, cross-border capacities and stable sources that can ensure reliability.

This is precisely where the difference between the energy transition as a statistical increase in capacity and the energy transition as a functional electricity system can be seen. A comparison with China and the USA shows that the global competition is not only about emissions, but about industrial capability. China has the advantage of scale, speed of execution and control over a large part of the supply chains for solar panels, batteries and related components. The US relies on capital, innovation, tax incentives and strong demand from new sectors, such as data centres and the digital economy.

The EU has an engineering tradition, regulatory power and developed markets, but often loses time in fragmented procedures, slow permits and uneven national policies. If Europe’s transition is based on importing key technologies, the EU will reduce one type of energy dependency, but will open up another, even more dangerous, technological and industrial one. Battery storage, nuclear energy and industrial value chains are therefore becoming an indispensable part of the sovereignty debate. Batteries are no longer just an auxiliary technology for energy storage, but key infrastructure for systems with a high share of solar and wind. Their role is to smooth out daily imbalances, reduce congestion, provide ancillary services to the grid and increase the value of RES, but battery production is heavily concentrated in China. The EU must therefore develop its own capacities, but also realistically see that battery sovereignty does not only mean final production, but also the availability of raw materials and their processing, components, recycling, knowledge, energy and capital.

Nuclear energy is making a comeback as a stable, low-carbon power source. It is not the opposite of renewable energy, but rather a way to ensure reliability in a system where variable sources are rapidly increasing. Industry, hospitals, railways, data centres, defence infrastructure and some hydrogen production do not just need cheap energy at certain times of the day, but also long-term, available and stable energy. Large nuclear power plants, the existing fleet and potential SMR projects are therefore increasingly entering the debate on European industrial policy.