Dr.sc. Vilko Klasan, brigadir HV u miru

Uvod

Kad se u javnom prostoru spomene energetska sigurnost, rasprava se gotovo uvijek svede na cijenu plina, razinu popunjenosti skladišta ili pitanje hoće li kućanstva tijekom zime imati dovoljno energije za grijanje. Takav pogled sasvim je razumljiv jer je riječ o problemima koje građani neposredno osjećaju. Međutim, iz vojne perspektive pojam energetske sigurnosti ima bitno drukčije značenje. Za oružane snage presudno pitanje nije koliko stoji litra goriva ili megavatsat električne energije, nego može li se energija osigurati onda kada protivnik sustavno pokušava prekinuti njezinu proizvodnju, prijenos ili distribuciju.

Suvremeni ratovi jasno pokazuju da je energija prestala biti samo logistička pretpostavka vođenja operacija. Ona je postala jedan od ključnih objekata vojnog planiranja i legitimni cilj napada. Uništavanje elektrana, transformatorskih stanica, rafinerija, naftovoda, plinovoda i skladišta goriva više nije sporedna aktivnost kojom se otežava život protivniku. Naprotiv, riječ je o planskim operacijama kojima se nastoji paralizirati funkcioniranje države, ograničiti sposobnost zapovijedanja i smanjiti mogućnost dugotrajnog vođenja rata. Takav pristup predstavlja jednu od najvažnijih promjena u karakteru suvremenog ratovanja. Nekada je osnovni cilj bio uništiti protivničke oružane snage na bojištu. Danas se sve češće nastoji onemogućiti njihovo djelovanje napadom na sustave koji ih održavaju – elektroenergetsku mrežu, logističke lance, komunikacijsku infrastrukturu i izvore financiranja.

Rat u Ukrajini, napadi na saudijsku naftnu infrastrukturu, sukobi na Bliskom istoku te sve učestaliji udari na kritičnu energetsku infrastrukturu potvrđuju da energija više nije samo resurs potreban za vođenje rata. Ona je postala jedno od njegovih glavnih bojišta. Upravo zato vojni aspekt energetske sigurnosti danas nadilazi pitanje zaštite pojedinih objekata i postaje sastavni dio nacionalne sigurnosti, obrambenog planiranja i ukupne otpornosti države.

1. OD TEORIJE DO PRAKSE – KAKO JE ENERGIJA POSTALA VOJNI CILJ

Jedna od najvećih promjena u suvremenoj vojnoj strategiji nije razvoj hipersoničnih projektila, umjetne inteligencije ili bespilotnih sustava. Prava promjena dogodila se mnogo ranije – u načinu razmišljanja o tome što zapravo treba uništiti da bi protivnik izgubio sposobnost vođenja rata.

Gotovo cijelo dvadeseto stoljeće vojne su se operacije planirale prema jednostavnoj logici – uništi protivničke postrojbe, osvoji teritorij i prisili političko vodstvo na kapitulaciju. Takav pristup bio je razumljiv u vremenu kada je većina država svoju vojnu moć gradila na brojnosti vojnika, količini topništva i dubini obrambenih crta. Razvoj preciznog oružja i suvremenih obavještajnih sustava postupno je promijenio takvo razmišljanje. Vojni planeri počeli su postavljati sasvim drukčije pitanje: mora li se uopće uništiti cijela vojska ako joj se oduzme mogućnost djelovanja?

Odgovor na to pitanje ponudio je krajem osamdesetih godina američki pukovnik John A. Warden III svojom teorijom „pet koncentričnih krugova“. Umjesto da protivničke oružane snage promatra kao glavni cilj operacije, Warden ih stavlja tek u jedan od vanjskih slojeva sustava. U njegovu modelu država funkcionira kao međusobno povezan organizam u kojem političko vodstvo, ključni industrijski kapaciteti, prometna i komunikacijska infrastruktura te energetski sustav imaju jednaku, a često i veću važnost od same vojske. Takav pristup predstavljao je svojevrsnu intelektualnu revoluciju. Umjesto iscrpljujućih kopnenih bitaka, cilj postaje paraliza sustava. Ako država ostane bez električne energije, goriva i komunikacija, njezina će vojska vrlo brzo izgubiti sposobnost učinkovitog zapovijedanja, logistike i borbenog djelovanja. Drugim riječima, nije nužno uništiti svaku tenkovsku brigadu ako se može onemogućiti njezino kretanje, opskrba i koordinacija.

Koliko je ta ideja bila ispred svojega vremena pokazalo se već tijekom operacije Desert Storm 1991. godine. Koalicijske zračne snage nisu od prvoga dana usmjerile glavninu udara na iračke oklopne postrojbe. Prioritet su postale elektrane, transformatorske stanice, komunikacijska čvorišta i zapovjedni centri. Posebno mjesto zauzimala je uporaba grafitnih bombi BLU-114/B, poznatih kao Blackout Bomb, koje nisu morale fizički razoriti elektranu da bi postigle željeni učinak. Raspršivanjem vodljivih grafitnih vlakana izazivani su kratki spojevi u elektroenergetskoj mreži, čime su veliki dijelovi sustava privremeno ostajali bez napajanja. Vojni učinak bio je višestruk: otežano zapovijedanje, smanjena učinkovitost protuzračne obrane, prekid komunikacija i usporavanje logistike.

Osam godina poslije ista je logika primijenjena tijekom operacije Allied Force protiv Savezne Republike Jugoslavije. NATO ponovno koristi grafitnu municiju protiv elektroenergetskog sustava, postižući da veliki dio zemlje u vrlo kratkom vremenu ostane bez električne energije. Cilj nije bio kažnjavanje civilnog stanovništva niti demonstracija tehnološke nadmoći. Cilj je bio poremetiti funkcioniranje zapovjednog sustava, rad radarskih postaja, komunikacijskih mreža i vojne logistike. Drugim riječima, električna energija postala je sastavni dio bojišta.

Iz današnje perspektive jasno je da su upravo te operacije označile početak novog načina ratovanja. Energetska infrastruktura više nije promatrana kao kolateralna šteta ili usputni cilj zračnih udara. Ona postaje jedan od ključnih elemenata operativnog planiranja. Sve što će se kasnije događati u Saudijskoj Arabiji, Iranu, Gazi ili Ukrajini predstavlja zapravo daljnji razvoj iste ideje – samo uz uporabu preciznijeg oružja, bespilotnih sustava i znatno šireg spektra ciljeva.

2. BLISKI ISTOK – GDJE JE ENERGIJA POSTALA ORUŽJE

Ako postoji prostor na kojem se može razumjeti odnos između energije i vojne moći, onda je to Bliski istok. Nijedna druga regija ne pokazuje tako jasno kako nafta i prirodni plin mogu istodobno biti izvor nacionalnog bogatstva, temelj vojne moći i jedan od najprivlačnijih vojnih ciljeva. Na prvi pogled riječ je o paradoksu. Države Perzijskog zaljeva raspolažu jednim od najvećih financijskih potencijala na svijetu upravo zahvaljujući izvozu ugljikovodika. Prihodi ostvareni prodajom nafte i plina omogućili su Saudijskoj Arabiji, Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Kataru i drugim državama izgradnju suvremenih oružanih snaga nabavom najskupljih i najnaprednijih borbenih zrakoplova, protuzračnih i proturaketnih sustava te razvoj vlastite vojne industrije. Međutim, ista infrastruktura koja stvara golemo bogatstvo istodobno predstavlja njihovu najveću stratešku ranjivost.

To nije nova pojava. Još tijekom Drugoga svjetskog rata saveznički i njemački stratezi razumjeli su da gorivo predstavlja “krvotok” svake vojske. Bez pouzdane opskrbe gorivom nema pokreta oklopnih postrojbi, zračnih operacija ni pomorske projekcije moći. Razlika između tadašnjeg i današnjeg vremena jest u tome što suvremena precizna sredstva omogućuju postizanje istoga učinka uz neusporedivo manji broj angažiranih snaga. Nekada su za uništenje rafinerije bili potrebni deseci bombardera. Danas isti učinak može postići koordinirani napad bespilotnih letjelica i krstarećih projektila.

Najbolji primjer takve promjene predstavljaju napadi na saudijska naftna postrojenja Abkaik i Khurais u rujnu 2019. godine. Napad nije bio usmjeren na vojne baze niti na raspoređene postrojbe saudijske vojske. Meta su bila postrojenja čijim se radom financira velik dio obrambenog sustava države. Privremeni pad proizvodnje za približno pet posto ukupne svjetske proizvodnje nafte izazvao je trenutačnu reakciju energetskih tržišta, ali je istodobno poslao mnogo važniju stratešku poruku. Pokazalo se da relativno jeftina sredstva mogu ugroziti infrastrukturu čija se vrijednost mjeri desecima milijardi dolara. To je jedna od ključnih lekcija suvremenog ratovanja. Vrijednost cilja više se ne određuje samo njegovom vojnom namjenom nego njegovom funkcijom u ukupnom sustavu države. Rafinerija, LNG terminal, transformatorska stanica ili veliko skladište goriva možda na prvi pogled izgledaju kao isključivo gospodarski objekti. U stvarnosti oni predstavljaju strateške točke bez kojih država postupno gubi sposobnost financiranja obrane, održavanja industrijske proizvodnje i potpore vlastitim oružanim snagama.

Upravo zato suvremeni vojni planeri energetsku infrastrukturu više ne promatraju kao objekt koji treba štititi samo u pozadini bojišta. Ona postaje sastavni dio operativnog prostora. Obrana rafinerije ili elektroenergetske mreže danas može imati jednaku stratešku važnost kao i obrana vojnog aerodroma ili pomorske baze. Razlika između civilnih i vojnih ciljeva u tom se smislu sve više briše, jer obje kategorije čine dijelove istoga sustava nacionalne otpornosti.

Bliski istok stoga nije samo prostor na kojem se vode ratovi zbog energije. On je mjesto na kojem se najbolje vidi da energija određuje mogućnost vođenja rata, financiranja obrane i dugoročnog opstanka države. Upravo zato iskustva iz Zaljeva predstavljaju vrijedan izvor pouka za sve zemlje koje planiraju razvoj vlastitih obrambenih sposobnosti.

3. OD ENERGETSKIH CILJEVA DO ENERGETSKOG RATOVANJA – POUKE IZ BLISKOG ISTOKA

Ratovi se rijetko vode zbog samo jednog razloga. Iza gotovo svakog velikog sukoba isprepliću se politički, gospodarski, sigurnosni i ideološki interesi. Međutim, posljednjih godina postaje sve očitije da energija više nije samo jedan od uzroka sukoba nego i sredstvo kojim se rat vodi. Upravo zbog toga Bliski istok danas predstavlja svojevrsni laboratorij suvremenog energetskog ratovanja. Posebno je zanimljivo promatrati način na koji se posljednjih godina mijenja izbor ciljeva. Tijekom Hladnog rata prioritet su bili vojni aerodromi, zapovjedna mjesta, skladišta streljiva i raspoređene postrojbe. Danas se među prvim ciljevima sve češće nalaze rafinerije, plinska postrojenja, elektroenergetske mreže, terminali za ukapljeni prirodni plin, postrojenja za desalinizaciju vode i velika skladišta goriva. Na prvi pogled riječ je o civilnoj infrastrukturi. U stvarnosti riječ je o objektima bez kojih moderna država ne može održavati ni obrambeni sustav ni gospodarstvo.

Sukob između Izraela, Sjedinjenih Američkih Država i Irana dodatno potvrđuje takvu promjenu. Premda su u središtu pozornosti najčešće zračni udari na vojne objekte i nuklearnu infrastrukturu, jednako važna odvija se borba za kontrolu energetskih tokova. Hormuški tjesnac nije važan samo zato što kroz njega prolazi približno petina svjetske trgovine naftom. Njegova strateška vrijednost proizlazi iz činjenice da svako ozbiljnije narušavanje sigurnosti plovidbe trenutačno utječe na globalno tržište energije, državne proračune i sposobnost financiranja i provedbu vojnih operacija. Time se geografski uski morski prolaz pretvara u jedan od najvažnijih strateških prostora današnjice. Istodobno se mijenja i logika odabira ciljeva. Iranski napadi na postrojenja za desalinizaciju vode, industrijske pogone i drugu kritičnu infrastrukturu zaljevskih država pokazuju da cilj više nije samo neposredno vojno slabljenje protivnika. Namjera je izazvati poremećaje koji će postupno ograničiti funkcioniranje društva, smanjiti gospodarsku aktivnost i povećati politički pritisak na državno vodstvo. Takav pristup predstavlja oblik strateškog iscrpljivanja u kojem se vojni učinci postižu napadima na infrastrukturu koja omogućuje svakodnevni život stanovništva i normalno funkcioniranje države.

S druge strane, američko-izraelske operacije usmjerene prema iranskoj energetskoj i nuklearnoj infrastrukturi imaju drukčiju, ali jednako jasnu logiku. Cilj nije samo uništavanje pojedinačnih objekata nego ograničavanje sposobnosti Irana da dugoročno financira vojni napor, održava industrijsku proizvodnju i razvija strateške vojne programe. Time energija ponovno postaje sredstvo djelovanja protiv ukupne nacionalne moći, a ne samo protiv oružanih snaga. Još zanimljiviju pouku pruža logistička priprema takvih operacija. U javnosti najveću pozornost redovito privlače borbeni zrakoplovi pete generacije, hipersonični projektili ili sustavi protuzračne obrane. Međutim, nijedna dugotrajna zračna kampanja ne može se provesti bez gotovo nevidljive logističke infrastrukture koja omogućuje njezino izvođenje. Premještanje velikog broja zrakoplova-cisterni KC-135 i KC-46, povećanje kapaciteta za dopunu gorivom u zraku te unaprijed raspoređena logistička potpora predstavljaju jednako važan dio operativnog plana kao i raspored borbenih eskadrila. Bez goriva nema projekcije zračne moći, bez logistike nema održivih operacija, a bez energije nema suvremenog ratovanja.

Upravo se na tom primjeru jasno vidi koliko se promijenilo shvaćanje vojne moći. Nekada se pod vojnom snagom prvenstveno podrazumijevao broj tenkova, borbenih zrakoplova ili ratnih brodova. Danas jednaku važnost imaju otpornost elektroenergetskog sustava, sigurnost opskrbnih pravaca, sposobnost zaštite kritične infrastrukture i učinkovitost logističkih mreža. Drugim riječima, moderna vojska više se ne može promatrati odvojeno od sustava koji joj osigurava energiju. Oni zajedno čine jedinstven operativni organizam.

4. UKRAJINA – INDUSTRIJALIZACIJA ENERGETSKOG RATOVANJA

Ako su operacije Desert Storm i Allied Force pokazale da se energetska infrastruktura može koristiti kao legitimni vojni cilj, rat u Ukrajini otišao je korak dalje. Po prvi put u suvremenoj vojnoj povijesti napadi na elektroenergetski sustav, rafinerije, skladišta goriva i logističke objekte nisu povremene strateške operacije, nego sastavni dio gotovo svakodnevnog vođenja rata i prioritetniji ciljevi od neprijateljskih snaga na bojištu.. To predstavlja kvalitativnu promjenu u načinu razmišljanja o uporabi vojne sile. Energetska infrastruktura više nije cilj koji se napada na početku kampanje kako bi se protivnika privremeno oslabilo. Ona postaje trajno bojište na kojem obje strane nastoje ograničiti sposobnost protivnika za nastavak rata.

Ruska strategija od jeseni 2022. godine temelji se na sustavnim udarima na ukrajinsku elektroenergetsku mrežu. Elektrane, transformatorske stanice, visokonaponska rasklopna postrojenja i distribucijski čvorovi postali su prioritetne mete projektila Kalibr, Iskander, Kinžal i bespilotnih letjelica Shahed-136. Cilj takvih udara nije samo izazivanje nestanka električne energije. Njihova prava svrha mnogo je složenija – ograničiti sposobnost države da održava vojnu proizvodnju, osigura funkcioniranje željezničkog prometa, napaja komunikacijske sustave, radarske postaje i zapovjedna mjesta, oružane sustave te omogući normalan život stanovništva tijekom zimskih mjeseci. Posebno je zanimljivo da ruski udari nisu bili usmjereni isključivo na proizvodne kapacitete. Tijekom rata pokazalo se da je često učinkovitije onesposobiti transformatorsku stanicu ili rasklopno postrojenje nego uništiti cijelu elektranu. Takvi objekti predstavljaju svojevrsne “čvorove” elektroenergetskog sustava. Njihovim isključivanjem moguće je izazvati poremećaje na širokom području uz znatno manji broj projektila. To potvrđuje da suvremeno ratovanje sve više počiva na detaljnom razumijevanju funkcioniranja kritične infrastrukture, a ne samo na vatrenoj moći.

Ukrajinska strana razvila je drukčiji, ali jednako zanimljiv odgovor. Budući da nije raspolagala dovoljnim brojem krstarećih projektila velikog dometa, ubrzano je razvijen koncept uporabe bespilotnih letjelica za duboke udare na rusku energetsku infrastrukturu. Rafinerije u Rjazanju, Volgogradu, Novokujbiševsku i drugim industrijskim središtima postale su učestale mete ukrajinskih dronova Lyutyi i Bober. Takvi napadi nisu mogli zaustaviti rusku proizvodnju nafte, ali su stvarali kontinuirane poremećaje u preradi, povećavali troškove zaštite i prisiljavali Rusiju da dio protuzračne i proturaketne obrane premjesti stotinama kilometara iza bojišnice radi zaštite industrijskih objekata. Upravo na ovom primjeru vidi se još jedna važna značajka suvremenog ratovanja – cilj nije nužno potpuno uništenje protivničke infrastrukture. Dovoljno je redovito stvarati poremećaje koji usporavaju proizvodnju, otežavaju logistiku i prisiljavaju protivnika na stalna ulaganja u popravke i zaštitu. Time se ostvaruje učinak strateškog iscrpljivanja bez potrebe za velikim kopnenim operacijama.

Rat u Ukrajini pokazao je i koliko su međusobno povezani vojni i civilni sustavi. Električna energija nije potrebna samo tvornicama ili kućanstvima. Ona omogućuje rad željezničke mreže kojom se prevoze vojne postrojbe, pogon crpki za distribuciju goriva, funkcioniranje komunikacijskih mreža, podatkovnih centara, sustava protuzračne obrane i proizvodnje streljiva. Svaki ozbiljniji poremećaj u elektroenergetskom sustavu zato se vrlo brzo prenosi na gotovo sve segmente obrambenog sustava države. Još je važnija činjenica da je Ukrajina pokazala kako energetsko ratovanje više nije rezervirano samo za vojne sile koje raspolažu flotama strateških bombardera. Bespilotne letjelice, komercijalno dostupne tehnologije, satelitska navigacija i kvalitetna obavještajna priprema omogućili su izvođenje preciznih udara na strateške ciljeve uz višestruko niže troškove nego prije samo dvadesetak godina. Time je prag za vođenje ovakvog oblika ratovanja značajno snižen, što predstavlja ozbiljan sigurnosni izazov i za manje države.

Možda je upravo to najvažnija pouka ukrajinskog rata. Energetska infrastruktura više nije samo objekt koji treba braniti nakon izbijanja sukoba. Ona mora biti projektirana, organizirana i zaštićena tako da može nastaviti funkcionirati i pod uvjetima dugotrajnih napada. Otpornost i redundantnost sustava postaje jednako važna kao i njegova proizvodna sposobnost. U suvremenim sukobima nije presudno samo koliko energije država može proizvesti, nego koliko brzo može obnoviti proizvodnju, preusmjeriti distribuciju i nastaviti podupirati djelovanje vlastitih oružanih snaga.

5. IMPLIKACIJE ZA REPUBLIKU HRVATSKU – OD ZAŠTITE INFRASTRUKTURE DO OBRAMBENOG PLANIRANJA

Ratovi u Iraku, na prostoru bivše Jugoslavije, na Bliskom istoku i u Ukrajini pokazuju iznenađujuće dosljedan obrazac. Bez obzira na tehnološke razlike, političke ciljeve ili karakter sukoba, gotovo sve zaraćene strane nastojale su protivniku ograničiti sposobnost djelovanja napadima na kritičnu infrastrukturu. Ono što se prije tridesetak godina smatralo prvenstveno logističkim pitanjem danas je postalo jedno od temeljnih područja obrambenog planiranja.

Za Republiku Hrvatsku ta činjenica ima posebno značenje. Oružane snage Republike Hrvatske djeluju u okviru NATO saveza, no nacionalna otpornost ne može se temeljiti isključivo na kolektivnoj obrani. Svaka država članica mora biti sposobna zaštititi vlastite ključne sustave dovoljno dugo da saveznički mehanizmi mogu učinkovito djelovati. Upravo zato zaštita kritične energetske infrastrukture više nije samo pitanje gospodarstva ili civilne zaštite. Ona postaje sastavni dio obrambene politike. Posebnu pozornost pritom zaslužuje elektroenergetski sustav. Iskustva iz Ukrajine pokazuju da nije nužno uništiti proizvodne kapacitete kako bi se izazvali ozbiljni poremećaji. Često je dovoljno pogoditi transformatorska postrojenja, rasklopna čvorišta ili ključne elemente prijenosne mreže. Takvi objekti predstavljaju točke čijim se onesposobljavanjem učinci prenose na velik dio sustava. Upravo zbog toga otpornost elektroenergetske mreže ne smije se promatrati isključivo kroz prizmu pouzdanosti opskrbe stanovništva. Ona izravno utječe na sposobnost zapovijedanja, rada komunikacijskih sustava, logističkih baza, vojnih skladišta i industrijskih kapaciteta važnih za obranu.

Jednaku važnost ima i sigurnost opskrbe tekućim gorivima. Hrvatska raspolaže infrastrukturom od iznimnog strateškog značaja, uključujući terminal za ukapljeni prirodni plin na otoku Krku, sustav naftovoda JANAF, rafinerijske kapacitete te mrežu skladišta i distribucijskih pravaca. U mirnodopskim uvjetima riječ je o gospodarskim objektima. U kriznim ili ratnim okolnostima oni postaju elementi nacionalne obrambene infrastrukture. Njihova zaštita više ne može biti odgovornost samo operatora ili policijskih snaga, nego zahtijeva koordinirano djelovanje sigurnosno-obavještajnog sustava, civilne zaštite i Oružanih snaga Republike Hrvatske.

Posebnu pozornost treba posvetiti razvoju bespilotnih sustava dugog dometa. Rat u Ukrajini pokazao je da relativno jeftine bespilotne letjelice mogu dosegnuti ciljeve udaljene više stotina kilometara i izazvati nesrazmjerno velike gospodarske i vojne posljedice. Takva prijetnja mijenja tradicionalni pristup zaštiti kritične infrastrukture. Obrana više ne može biti organizirana samo oko vojnih objekata. U sustav nadzora i zaštite potrebno je uključiti rafinerije, LNG terminale, velike transformatorske stanice, podatkovne centre, komunikacijska čvorišta, skladišta goriva i druge objekte čije bi onesposobljavanje moglo ugroziti funkcioniranje države. Istodobno, iskustva posljednjih sukoba upozoravaju da se otpornost ne postiže isključivo jačanjem protuzračne i proturaketne obrane. Ni najnapredniji sustavi ne mogu jamčiti potpuno presretanje velikog broja projektila i bespilotnih letjelica. Zato se jednaka pozornost mora posvetiti pasivnim mjerama zaštite: disperziji ključnih kapaciteta, izgradnji pričuvnih energetskih izvora, povećanju mogućnosti brzog popravka oštećenih sustava te razvoju alternativnih komunikacijskih i logističkih rješenja. Suvremena obrana temelji se na sposobnosti apsorpcije udara i brzog oporavka, a ne samo na pokušaju sprječavanja svakog pojedinačnog napada. Još jedna pouka proizlazi iz načina na koji su Rusija i Ukrajina koristile energetske napade kao sredstvo strateškog iscrpljivanja. Nijedna od zaraćenih strana nije očekivala da će nekoliko uspješnih udara odlučiti rat. Cilj je bio postupno povećavati troškove protivnika, usporavati njegovu proizvodnju, otežavati logistiku i prisiljavati ga na stalna ulaganja u obnovu infrastrukture. To pokazuje da će budući sukobi vjerojatno biti obilježeni dugotrajnim pritiskom na nacionalne sustave otpornosti, a ne isključivo odlučujućim bitkama velikih postrojbi.

Za Hrvatsku to znači da se koncept energetske sigurnosti mora promatrati kao sastavni dio koncepta nacionalne otpornosti. Obrambeno planiranje, energetska politika, kibernetička sigurnost, zaštita kritične infrastrukture i sustav domovinske sigurnosti više ne mogu funkcionirati kao odvojena područja. Oni predstavljaju međusobno povezane elemente jedinstvenog sigurnosnog sustava čija je zadaća omogućiti državi da nastavi funkcionirati i u uvjetima intenzivnih vojnih, hibridnih ili kibernetičkih napada.

Dr. Vilko Klasan, retired Croatian Army Brigadier

Energy security as a dimension of modern warfare

Introduction

When energy security is mentioned in the public sphere, the discussion almost always boils down to the price of gas, the level of storage capacity, or whether households will have enough energy for heating during the winter. This view is entirely understandable, as these are problems that citizens directly experience. However, from a military perspective, the concept of energy security has a fundamentally different meaning. For the armed forces, the crucial question is not how much a liter of fuel or a megawatt-hour of electricity costs, but whether energy can be secured when an adversary systematically tries to disrupt its production, transmission, or distribution.

Modern wars clearly show that energy has ceased to be just a logistical prerequisite for conducting operations. It has become one of the key objects of military planning and a legitimate target of attack. The destruction of power plants, transformer stations, refineries, oil pipelines, gas pipelines and fuel depots is no longer a secondary activity that makes life difficult for the enemy. On the contrary, these are planned operations that seek to paralyze the functioning of the state, limit the ability to command and reduce the possibility of long-term warfare. Such an approach represents one of the most important changes in the character of modern warfare. Once the main goal was to destroy the enemy’s armed forces on the battlefield. Today, there is an increasing attempt to disable their operations by attacking the systems that maintain them – the power grid, logistics chains, communication infrastructure and sources of financing.

The war in Ukraine, attacks on Saudi oil infrastructure, conflicts in the Middle East, and the increasing number of attacks on critical energy infrastructure confirm that energy is no longer just a resource needed to wage war. It has become one of its main battlefields. This is precisely why the military aspect of energy security today goes beyond the issue of protecting individual facilities and becomes an integral part of national security, defense planning, and the overall resilience of a country.

1. FROM THEORY TO PRACTICE – HOW ENERGY BECAME A MILITARY TARGET

One of the biggest changes in modern military strategy is not the development of hypersonic missiles, artificial intelligence, or unmanned systems. The real change came much earlier – in the way we think about what actually needs to be destroyed to render an adversary incapable of waging war .

For almost the entire twentieth century, military operations were planned according to a simple logic – destroy the enemy’s units, conquer territory and force the political leadership to capitulate. Such an approach was understandable at a time when most countries built their military power on the number of soldiers, the amount of artillery and the depth of defensive lines. The development of precision weapons and modern intelligence systems gradually changed this thinking. Military planners began to ask a completely different question: should an entire army be destroyed if it is deprived of the ability to act?

The answer to this question was offered in the late 1980s by American Colonel John A. Warden III with his theory of the “five concentric circles”. Instead of viewing the opposing armed forces as the main objective of the operation, Warden places them only in one of the outer layers of the system. In his model, the state functions as an interconnected organism in which political leadership, key industrial capacities, transport and communications infrastructure and the energy system have equal, and often greater, importance than the army itself. Such an approach represented a kind of intellectual revolution. Instead of exhausting ground battles, the goal becomes paralysis of the system. If a state is left without electricity, fuel and communications, its army will very quickly lose the ability to effectively command, logistics and combat operations. In other words, it is not necessary to destroy every tank brigade if its movement, supply and coordination can be prevented.

How far ahead of its time this idea was was already demonstrated during Operation Desert Storm in 1991. Coalition air forces did not direct the bulk of their attacks on Iraqi armored units from day one. The priority became power plants, transformer stations, communication hubs and command centers. A special place was occupied by the use of graphite bombs BLU-114/B, known as Blackout Bomb , which did not have to physically destroy the power plant to achieve the desired effect. By scattering conductive graphite fibers, short circuits were caused in the power grid, which temporarily left large parts of the system without power. The military effect was multiple: difficult command, reduced air defense effectiveness, disruption of communications and slowing down logistics.

Eight years later, the same logic was applied during Operation Allied Force against the Federal Republic of Yugoslavia. NATO again used graphite munitions against the power system, causing a large part of the country to be without electricity in a very short time. The goal was not to punish the civilian population or to demonstrate technological superiority. The goal was to disrupt the functioning of the command system, the operation of radar stations, communication networks and military logistics. In other words, electricity became an integral part of the battlefield.

From today’s perspective, it is clear that these operations marked the beginning of a new way of warfare. Energy infrastructure is no longer seen as collateral damage or an incidental target of air strikes. It becomes one of the key elements of operational planning. Everything that will happen later in Saudi Arabia, Iran, Gaza or Ukraine is actually a further development of the same idea – only with the use of more precise weapons, unmanned systems and a much wider range of targets.

2. THE MIDDLE EAST – WHERE ENERGY BECAME A WEAPON

If there is a place where the relationship between energy and military power can be understood, it is the Middle East. No other region demonstrates so clearly how oil and natural gas can simultaneously be a source of national wealth, the foundation of military power, and one of the most attractive military targets. At first glance, it is a paradox. The Persian Gulf states have one of the largest financial potentials in the world precisely thanks to the export of hydrocarbons. Revenues generated from the sale of oil and gas have enabled Saudi Arabia, the United Arab Emirates, Qatar, and other countries to build modern armed forces by purchasing the most expensive and advanced combat aircraft, anti-aircraft and anti-missile systems, and to develop their own military industries. However, the same infrastructure that creates enormous wealth also represents their greatest strategic vulnerability.

This is not a new phenomenon. As early as World War II, Allied and German strategists understood that fuel was the “bloodline” of any army. Without a reliable supply of fuel, there would be no movement of armored units, no air operations, and no naval projection of power. The difference between then and now is that modern precision weapons allow the same effect to be achieved with a much smaller number of forces. In the past, it would have taken dozens of bombers to destroy a refinery. Today, the same effect can be achieved with a coordinated attack by drones and cruise missiles.

The best example of this change is the attacks on the Saudi oil facilities at Abqaiq and Khurais in September 2019. The attack was not directed at military bases or deployed Saudi military units. The targets were facilities that finance a large part of the country’s defense system. A temporary drop in production of approximately five percent of total global oil production caused an immediate reaction in energy markets, but at the same time sent a much more important strategic message. It has been shown that relatively cheap means can threaten infrastructure worth tens of billions of dollars. This is one of the key lessons of modern warfare. The value of a target is no longer determined solely by its military purpose, but by its function in the overall system of the state. A refinery, LNG terminal, transformer station, or large fuel storage facility may at first glance appear to be purely economic facilities. In reality, they represent strategic points without which a state gradually loses its ability to finance its defense, maintain industrial production, and support its own armed forces.

This is why modern military planners no longer view energy infrastructure as an object to be protected only in the background of the battlefield. It becomes an integral part of the operational space. Today, the defense of a refinery or power grid can have the same strategic importance as the defense of a military airport or naval base. The distinction between civilian and military objectives is increasingly blurred in this sense, as both categories form part of the same system of national resilience.

The Middle East is therefore not just a place where wars are fought over energy. It is the place where it is best seen that energy determines the ability to wage war, finance defense, and the long-term survival of a state. This is precisely why the experiences of the Gulf represent a valuable source of lessons for all countries planning to develop their own defense capabilities.

3. FROM ENERGY GOALS TO ENERGY WARFARE – LESSONS FROM THE MIDDLE EAST

Wars are rarely fought for just one reason. Behind almost every major conflict, political, economic, security and ideological interests are intertwined. However, in recent years it has become increasingly clear that energy is no longer just one of the causes of conflict, but also a means by which war is waged. This is precisely why the Middle East today represents a kind of laboratory for modern energy warfare. It is particularly interesting to observe the way in which the choice of targets has changed in recent years. During the Cold War, military airfields, command posts, ammunition depots and deployed troops were the priority. Today, refineries, gas plants, power grids, liquefied natural gas terminals, water desalination plants and large fuel storage facilities are increasingly among the first targets. At first glance, this is civilian infrastructure. In reality, these are facilities without which a modern state cannot maintain either its defense system or its economy.

The conflict between Israel, the United States and Iran further confirms this change. Although air strikes on military facilities and nuclear infrastructure are most often the focus of attention, the struggle for control of energy flows is equally important. The Strait of Hormuz is not only important because approximately one fifth of the world’s oil trade passes through it. Its strategic value stems from the fact that any serious violation of navigation security currently affects the global energy market, state budgets and the ability to finance and conduct military operations. This turns the geographically narrow sea passage into one of the most important strategic spaces of today. At the same time, the logic of selecting targets is changing. Iranian attacks on water desalination plants, industrial plants and other critical infrastructure in the Gulf states show that the goal is no longer just the immediate military weakening of the opponent. The intention is to cause disruptions that will gradually limit the functioning of society, reduce economic activity and increase political pressure on the state leadership. Such an approach represents a form of strategic attrition in which military effects are achieved by attacking the infrastructure that enables the daily life of the population and the normal functioning of the state.

On the other hand, the US-Israeli operations targeting Iran’s energy and nuclear infrastructure have a different but equally clear logic. The goal is not just to destroy individual facilities, but to limit Iran’s ability to finance a military effort in the long term, maintain industrial production, and develop strategic military programs. This once again makes energy a tool against the nation’s overall power, not just its armed forces. An even more interesting lesson is provided by the logistical preparation of such operations. Fifth-generation fighter jets, hypersonic missiles, or air defense systems regularly attract the most public attention. However, no long-term air campaign can be conducted without the nearly invisible logistical infrastructure that enables it to be carried out. The relocation of large numbers of KC-135 and KC-46 tanker aircraft, increased aerial refueling capacity, and pre-deployed logistical support are as important a part of the operational plan as the deployment of combat squadrons. Without fuel, there is no projection of air power, without logistics, there is no sustainable operations, and without energy, there is no modern warfare.

This example clearly shows how much the understanding of military power has changed. In the past, military power primarily meant the number of tanks, combat aircraft or warships. Today, the resilience of the power system, the security of supply routes, the ability to protect critical infrastructure and the efficiency of logistics networks are of equal importance. In other words, a modern army can no longer be viewed separately from the system that provides it with energy. Together, they form a single operational organism.

4. UKRAINE – INDUSTRIALIZATION OF ENERGY WARFARE

If Operations Desert Storm and Allied Force demonstrated that energy infrastructure can be used as a legitimate military target, the war in Ukraine has gone a step further. For the first time in modern military history, attacks on the power system, refineries, fuel storage facilities, and logistics facilities are not occasional strategic operations, but are an integral part of the almost daily conduct of war and higher priority targets than enemy forces on the battlefield. This represents a qualitative shift in the way we think about the use of military force. Energy infrastructure is no longer a target to be attacked at the beginning of a campaign to temporarily weaken the adversary. It is becoming a permanent battlefield where both sides seek to limit the adversary’s ability to continue the war.

Since the fall of 2022, Russia’s strategy has been based on systematic strikes on the Ukrainian power grid. Power plants, transformer stations, high-voltage switchgear and distribution nodes have become priority targets for Kalibr , Iskander , Kinzhal missiles and Shahed-136 drones . The goal of such strikes is not only to cause a power outage. Their real purpose is much more complex – to limit the state’s ability to maintain military production, ensure the functioning of railway transport, power communication systems, radar stations and command posts, weapons systems and enable normal life for the population during the winter months. It is particularly interesting that Russian strikes were not aimed exclusively at production capacities. During the war, it turned out that it is often more effective to disable a transformer station or switchgear than to destroy an entire power plant. Such facilities represent a kind of “nodes” of the power system. By disabling them, it is possible to cause disruptions over a wide area with a significantly smaller number of missiles. This confirms that modern warfare increasingly relies on a detailed understanding of the functioning of critical infrastructure, rather than just firepower.

The Ukrainian side developed a different, but equally interesting, response. Since it did not have a sufficient number of long-range cruise missiles at its disposal, the concept of using unmanned aerial vehicles for deep strikes on Russian energy infrastructure was rapidly developed. Refineries in Ryazan, Volgograd, Novokuybyshevsk and other industrial centers became frequent targets of Ukrainian Lyutyi and Bober drones . Such attacks could not stop Russian oil production, but they created continuous disruptions in refining, increased protection costs and forced Russia to move part of its air and missile defense hundreds of kilometers behind the front line to protect industrial facilities. This example illustrates another important feature of modern warfare – the goal is not necessarily the complete destruction of the enemy’s infrastructure. It is enough to regularly create disruptions that slow down production, complicate logistics and force the enemy to constantly invest in repairs and protection. This achieves the effect of strategic attrition without the need for large-scale ground operations.

The war in Ukraine has also shown how interconnected military and civilian systems are. Electricity is not only needed by factories or households. It enables the operation of the railway network that transports military units, the operation of fuel distribution pumps, the functioning of communication networks, data centers, air defense systems, and ammunition production. Any serious disruption in the power system is therefore quickly transmitted to almost all segments of the country’s defense system. Even more important is the fact that Ukraine has shown that energy warfare is no longer reserved only for military forces that have fleets of strategic bombers. Unmanned aerial vehicles, commercially available technologies, satellite navigation, and high-quality intelligence preparation have made it possible to carry out precision strikes on strategic targets at much lower costs than just twenty years ago. This has significantly lowered the threshold for conducting this form of warfare, which poses a serious security challenge even for smaller countries.

Perhaps this is the most important lesson of the Ukrainian war. Energy infrastructure is no longer just an object to be defended after the outbreak of conflict. It must be designed, organized, and protected so that it can continue to function even under conditions of prolonged attacks. The resilience and redundancy of the system becomes as important as its production capacity. In modern conflicts, it is not only how much energy a state can produce that is crucial, but also how quickly it can restore production, redirect distribution, and continue to support the actions of its own armed forces.

5. IMPLICATIONS FOR THE REPUBLIC OF CROATIA – FROM INFRASTRUCTURE PROTECTION TO DEFENSE PLANNING

The wars in Iraq, the former Yugoslavia, the Middle East, and Ukraine show a surprisingly consistent pattern. Regardless of technological differences, political goals, or the nature of the conflict, almost all belligerents have sought to limit the adversary’s ability to act by attacking critical infrastructure. What was considered primarily a logistical issue some thirty years ago has now become one of the fundamental areas of defense planning.

This fact has a special significance for the Republic of Croatia. The Armed Forces of the Republic of Croatia operate within the framework of the NATO alliance, but national resilience cannot be based solely on collective defense. Each member state must be able to protect its own key systems long enough for the alliance mechanisms to operate effectively. This is precisely why the protection of critical energy infrastructure is no longer just a matter of the economy or civil protection. It is becoming an integral part of defense policy. The power system deserves special attention. Experience from Ukraine shows that it is not necessary to destroy production capacities in order to cause serious disruptions. It is often enough to hit transformer plants, switchyards or key elements of the transmission network. Such facilities represent points whose disabling effects are transmitted to a large part of the system. This is precisely why the resilience of the power grid must not be viewed solely through the prism of the reliability of supply to the population. It directly affects the ability to command, the operation of communication systems, logistics bases, military warehouses and industrial capacities important for defense.

Equally important is the security of supply of liquid fuels. Croatia has infrastructure of exceptional strategic importance, including the liquefied natural gas terminal on the island of Krk, the JANAF oil pipeline system, refinery capacities and a network of storage and distribution routes. In peacetime conditions, these are commercial facilities. In crisis or wartime circumstances, they become elements of the national defense infrastructure. Their protection can no longer be the responsibility of operators or police forces alone, but requires coordinated action by the security and intelligence system, civil protection and the Armed Forces of the Republic of Croatia.

Special attention should be paid to the development of long-range unmanned systems. The war in Ukraine has shown that relatively cheap unmanned aerial vehicles can reach targets hundreds of kilometers away and cause disproportionately large economic and military consequences. Such a threat is changing the traditional approach to the protection of critical infrastructure. Defense can no longer be organized only around military facilities. The surveillance and protection system must include refineries, LNG terminals, large transformer stations, data centers, communication hubs, fuel storage facilities and other facilities whose incapacitation could threaten the functioning of the state. At the same time, the experience of recent conflicts warns that resilience is not achieved solely by strengthening air and missile defense. Even the most advanced systems cannot guarantee the complete interception of a large number of missiles and unmanned aerial vehicles. Therefore, equal attention must be paid to passive protection measures: dispersing key capacities, building backup energy sources, increasing the ability to quickly repair damaged systems, and developing alternative communication and logistics solutions. Modern defense is based on the ability to absorb shocks and recover quickly, not just on trying to prevent every single attack. Another lesson emerges from the way Russia and Ukraine have used energy attacks as a means of strategic attrition. Neither side expected a few successful strikes to decide the war. The goal was to gradually increase the opponent’s costs, slow down its production, hamper its logistics, and force it to continually invest in rebuilding its infrastructure. This suggests that future conflicts are likely to be characterized by prolonged stress on national resilience systems, rather than solely by decisive battles of large forces.

For Croatia, this means that the concept of energy security must be viewed as an integral part of the concept of national resilience. Defense planning, energy policy, cybersecurity, critical infrastructure protection, and the homeland security system can no longer function as separate areas. They represent interconnected elements of a single security system whose task is to enable the state to continue to function even in conditions of intense military, hybrid, or cyber attacks.