Ruben Mnatsakanian,
Srednjoeuropsko sveučilište, Budimpešta, Mađarska

Rasprava o klimatskim promjenama započela je u bivšem SSSR-u vrlo rano, 1960-ih i 1970-ih. Sovjetski/ruski klimatolog Mihail Budyko zapravo je bio prvi klimatolog na svijetu koji je počeo govoriti o potencijalnom zagrijavanju zbog efekta staklenika rastućih emisija CO2 (njegov prvi članak o toj temi objavljen je još 1971.) 1. Pod velikim pritiskom, ideja budućeg zagrijavanja odrazila se u izvješću iz 1971. pod nazivom Studija utjecaja čovjeka na klimu2. Njegov pristup istraživanju nije se temeljio na modeliranju, već na proučavanju paleoklime i srodnih koncentracija CO2, dobivenih iz zarobljenih mjehurića zraka u ledenjacima i drugim metodama za ranije epohe3. Budyko je također bio među prvim autorima koji su počeli razmišljati o klimatskom inženjerstvu kao odgovoru na promjene4. Dao je neka točna predviđanja o socioekonomskim posljedicama klimatskih promjena, rekavši u svom intervjuu za „Literatyrnaya Gazeta“ još 1975. godine: „…takva dramatična klimatska promjena u kratkom povijesnom razdoblju stvorit će ogromne poteškoće mnogim zemljama: suočit će se s potrebom da najznačajnije promijene postojeće poljoprivredne sustave i druge sektore gospodarstva koji na ovaj ili onaj način ovise o klimatskim uvjetima. A to će zauzvrat zahtijevati ogromna ulaganja.“ (citat iz 5).
Budyko je bio uvjeren da je dugoročno zagrijavanje korisno za glavne poljoprivredne zone na sjevernoj hemisferi, kao i za Saharu. U svom intervjuu za časopis New Scientist još 1989. godine spomenuo je: „…globalno zagrijavanje je dobra stvar. Povećat će žetve svugdje. Sovjetski Savez i Kanada će najviše procvjetati.“6. Njegova predviđanja temeljila su se na usporedbama koncentracija CO2 u prošlosti, dobivenih putem ledenih jezgri ili drugih neizravnih metoda za ranija razdoblja s našim poznavanjem odgovarajućih ekosustava tih geoloških epoha. Na primjer, u istom članku spomenuo je da će globalne temperature porasti možda za 1°C do 2000. godine, 2,5°C do 2015. i za 4°C do 2050. godine, kada će Zemlja biti kao u pliocenskom klimatskom optimumu, koji se dogodio prije otprilike 4 milijuna godina. 7

M. Budyko povezivao je globalno zagrijavanje s porastom koncentracija CO2, ali drugi sovjetski/ruski klimatolozi, iako su priznali da se promjene doista događaju, nisu krivili porast CO2 kao glavni faktor. Neki su ukazivali na prirodne obrasce klimatskih oscilacija ili pokušavaju pronaći druge prirodne (kozmičke) uzroke zagrijavanja osim antropogenih, poput V. Fedorova, na primjer, koji je ponudio novu metodologiju za procjenu dolaznog sunčevog zračenja. 8
Ipak, u prvom desetljeću XXI. stoljeća službena znanost u Rusiji prihvatila je, iako pomalo nevoljko, zapadni, posebno europski pristup problematici klimatskih promjena. Najvjerojatnije je to postignuto pod pritiskom Vlade, kojoj je bio potreban konsolidirani stav znanstvene zajednice i opći konsenzus unutar društva kako bi se odgovorilo i sudjelovalo u globalnim pregovorima i sporazumima o klimi. Godine 2008. pojavilo se temeljno izvješće o procjeni klimatskih promjena za Rusiju pod nadzorom vodećih ruskih klimatologa, uključujući tadašnjeg predsjednika Državnog odbora za hidrometeorologiju, prof. A. Bedritskog9. U osnovi je slijedilo strukturu izvješća IPCC-a, ali s fokusom na ruski teritorij. U početnom izvješću o problemu globalnog zatopljenja kaže se sljedeće: „…s obzirom na veličinu Ruske Federacije, to stvara … novu situaciju u kojoj klimatske promjene postaju značajan čimbenik u domaćoj i vanjskoj politici, a ignoriranje problema klimatskih promjena, opravdano nedovoljnim znanjem, prepuno je ozbiljnih rizika u pogledu održivog razvoja i nacionalne sigurnosti. Nedvosmislena procjena učinaka očekivanog zatopljenja za našu zemlju (korisnih ili štetnih) čini se u principu nemogućom.“10 Do tada je Rusija već ratificirala Kyotski protokol (koji je stupio na snagu zahvaljujući tom koraku koji je poduzela Rusija) i pokušavala se povezati s globalnim tržištima trgovanja emisijama, kao i ostvariti određene koristi od mehanizma čistog razvoja i shema zajedničke provedbe. Nije bilo baš uspješno iz raznih razloga, ali Rusija je barem pokušala i dobila nekoliko (više od stotinu) zajedničkih projekata. Kasnije, 2009. godine, za vrijeme predsjedništva Dmitrija Medvedeva, Rusija je usvojila takozvanu Klimatsku doktrinu Ruske Federacije koja kaže: „…klimatske promjene jedan su od najvažnijih međunarodnih problema 21. stoljeća, koji nadilazi isključivo znanstveni problem, već je složen interdisciplinarni problem koji obuhvaća ekološke, ekonomske i društvene aspekte održivog razvoja Ruske Federacije. Posebno zabrinjava neviđeno visoka stopa globalnog zagrijavanja uočena tijekom posljednjeg desetljeća.“ s. Moderna znanost pruža sve više uvjerljivih razloga koji potvrđuju da ljudske aktivnosti, prvenstveno povezane s emisijama stakleničkih plinova iz izgaranja fosilnih goriva, imaju značajan utjecaj na klimu”11.

To znači da se Rusija barem na službenoj razini slaže s međunarodnim mišljenjem o klimatskim promjenama, njihovim uzrocima i posljedicama te pokušava igrati određenu ulogu u rješavanju problema. Ali u stvarnosti, u znanstvenoj zajednici još uvijek postoji mnogo skepticizma i široko rasprostranjeno oklijevanje šire javnosti da klimatske promjene smatra važnim pitanjem. Na primjer, u jednom od svojih posljednjih intervjua 2014. godine, akademik Juri Izrael, dugogodišnji predsjednik Državnog odbora za hidrometeorologiju, dao je nekoliko zanimljivih izjava: „Tijekom svog postojanja, naša Zemlja je više puta doživjela razdoblja snažnog ledenjaštva i ekstremnog zagrijavanja (čovjek očito nije mogao imati nikakav utjecaj na te procese). Tijekom karbonskog razdoblja i blizu njega, koncentracija CO2 u atmosferi dosegla je 6000 ppm. Klima je bila 10-12 stupnjeva toplija nego što je sada. Ali to nije dovelo do globalne klimatske i ekološke katastrofe.“ Naprotiv, priroda se burno razvijala i ostavila nam ogromne rezerve ugljikovodičnih sirovina – ugljena, nafte i plina.“12 A zatim ide dalje: „Ne može se poreći da je u posljednjih 30 godina klima na našem planetu postala toplija. Štoviše, prema našim predviđanjima, u sljedećih 100 godina koncentracija ugljikovog dioksida u zraku mogla bi se povećati i do 600 – 800 ppm. Ali to nije razlog za ozbiljnu zabrinutost, već je čak i blagoslov za hladnu Rusiju. Trebat će nam manje goriva u hladnoj sezoni, troškovi kupnje tople odjeće i obuće bit će smanjeni.“ „Razdoblje razvoja poljoprivrednih kultura će se povećati“ i tako dalje13. Citati su preuzeti iz intervjua za novine, a ne iz znanstvenog članka.

Na neki način, takav stav prema pitanju klimatskih promjena postao je arhetipski za mnoge ruske znanstvenike i čelnike javnog mnijenja. Ideju da će klimatske promjene biti korisne za sjeverne geografske širine i da mogu produžiti sezonu rasta u područjima rizične poljoprivrede ili otvoriti arktički morski put artikulirali su mnogi. U potezima europskih zemalja koje se zalažu za šire širenje zelenih tehnologija, razvoj obnovljivih izvora energije itd. mnogi vide još jedan primjer zapadnog neokolonijalnog pristupa. Ako se vratimo na posljednji intervju Izraela:
„…Kyotski protokol nema znanstvenu osnovu. Neučinkovit je i dovodi Rusiju u ekonomski rizik.
– Zašto onda znanstvenici pozivaju na smanjenje emisija ugljičnog dioksida u atmosferu?
– Ovo nije toliko klimatski, koliko ekonomski dio problema. Vidite, prema uvjetima Kyota bogati smo dozvolama za emisiju CO2 i teoretski ih možemo prodati razvijenim zemljama ili ih profitabilno zamijeniti. Zamislimo da smo prodali sve svoje kvote. Ali kako se možemo dalje razvijati ako se emisije ne mogu povećati? Morat ćemo ili ograničiti proizvodnju ili uvesti nove (i užasno skupe) tehnologije u kojima se CO2 ili uopće ne ispušta ili ulazi u atmosferu u oskudnim količinama. Dakle, prema našim izračunima, smanjenje emisija za jednu tonu koštat će nas 160-600 dolara (stotine puta skuplje od prodaje kvota). Također je potrebno znati da je u Europi već izumljen velik broj modernih tehnologija. Čekaju kada ćemo ući u ovu “plinsku” zamku i doći k njima u kupovinu. A danas nemamo priliku trošiti novac na novu energiju: preskupo je.
– Pa zašto nam je potreban ovaj protokol? Pogotovo ako nas efekt staklenika ne plaši?
– Ovo je čisto politička odluka našeg vodstva. „Nismo imali moralno pravo ne potpisati Protokol iz Kyota, budući da problem mogućeg globalnog zatopljenja još uvijek postoji“ 14
Dakle, ovaj intervju ukratko sažima, s jedne strane, spremnost, pa čak i dužnost sudjelovanja u globalnim pregovorima o pitanjima klimatskih promjena, a s druge strane, nevoljkost da se poduzmu bilo kakvi praktični koraci jer bi mogli uzrokovati značajan pritisak na oslabljeno rusko gospodarstvo.
Ovdje možemo spomenuti i da, paradoksalno, Protokol iz Kyota može tvrditi da je barem određeni stupanj uspjeha samo zahvaljujući stavu Rusije – prvo, zato što ga je Rusija ratificirala (u odsutnosti SAD-a) i time ga učinila legalnim, a drugo, zato što su sve bivše sovjetske republike, uključujući Rusiju, imale tako značajan pad emisija stakleničkih plinova od 1990. (zbog kolapsa svojih gospodarstava) da su neki ciljevi iz Kyota ispunjeni ili gotovo ispunjeni. Nepotrebno je reći da to nije imalo nikakve veze s provedbom bilo kakve smislene politike uštede energije (jer je nije bilo), već jednostavno zbog tijeka događaja.

Zanimljivo je također spomenuti da su ruske (a u prošlosti sovjetske) ekološke nevladine organizacije, koje su ponekad bile vrlo aktivne i mogle su uvelike vršiti pritisak na vladine dužnosnike (posebno krajem 1980-ih – početkom 1990-ih) nikad ne stavljajte pitanja klimatskih promjena na vrhu svojih dnevnih redova. Ovo pitanje jednostavno nije moglo zaokupiti javno mnijenje, za razliku od pitanja lokalnog i nacionalnog značaja, poput onečišćenja vode lokalnih rijeka, problema lokalnih odlagališta otpada, onečišćenja zraka u gradovima itd. Postojalo je nekoliko pitanja od nacionalnog značaja koja su mogla inspirirati djelovanje nevladinih organizacija i šire javnosti diljem zemlje, poput onečišćenja Bajkalskog jezera ili planova za preusmjeravanje voda iz sjevernih rijeka na jug, ili problema Aralskog jezera,15 ali takva globalna pitanja poput klimatskih promjena ili oštećenja ozonskog omotača (čak ni 1980-ih) nikada nisu bila u središtu javne pozornosti. Najnovija studija jasno pokazuje ovo kontinuirano oklijevanje ruskih nevladinih organizacija i javnosti da klimatske promjene razmotre kao vrijednu temu za svoje djelovanje. Na primjer, nedavna istraživanja ističu da „… za razliku od mnogih drugih europskih zemalja, cilj prijelaza na gospodarstvo s niskim udjelom ugljika nije istaknut kao prioritet u Rusiji.
Ovisnost o fosilnim gorivima ne smatra se posebnim problemom. Rusi podržavaju široku upotrebu i nuklearnih i fosilnih izvora energije u energetskom sektoru zemlje. Obnovljivi izvori energije također igraju ulogu, ali ne toliko značajnu kao u većini drugih europskih zemalja. Javno mišljenje u Rusiji o energiji i energetskoj sigurnosti vrlo se razlikuje od europskog. Što se tiče pitanja klimatskih promjena, Rusija je među onim zemljama u kojima stanovništvo najmanje vjeruje u stvarnost ovog problema i stoga je manje zabrinuto zbog ovog pitanja. Općenito, u Rusiji pitanje klimatskih promjena nije toliko važno za širu javnost kao u drugim europskim zemljama… Javni strahovi i tjeskobe više su povezani s pitanjima energetske sigurnosti, a javna potražnja za aktivnijim politikama za borbu protiv klimatskih promjena još je uvijek mala u Rusiji.“ 16
Nedavno istraživanje javnog mnijenja u većim ruskim gradovima koje su provele Polina Ermolaeva sa Sveučilišta u Kazanju (Rusija) i Irina Kuznetsova sa Sveučilišta u Birminghamu (UK) otkrilo je nekoliko novih trendova:
„…Postotak Rusa koji su zabrinuti zbog klimatskih promjena povećao se za trećinu od 2000. godine. U 2016. godini klimatske promjene zauzele su šesto mjesto od 14 ekoloških problema koji najviše zabrinjavaju Ruse. Ovaj trend porasta svijesti o klimatskim promjenama mogao bi se povezati s nedavnim ekstremnim vremenskim događajima, o kojima su nacionalni mediji široko izvještavali, te većom istaknutošću klimatskih promjena u međunarodnoj politici i raspravama. Istodobno, neki stručnjaci (poput znanstvenika za okoliš) izražavaju skepticizam prema klimatskim promjenama, koje racionaliziraju kao normalne procese klimatskih fluktuacija tijekom vremena; takvi stručnjaci također pokazuju opće nepovjerenje prema podacima o klimatskim promjenama. Ovaj cinizam također je povezan s uvjerenjem da je, s jedne strane, globalno zatopljenje izmišljeno od strane političara, a s druge strane da je Rusija najsigurnije mjesto na planetu čak i ako se globalno zatopljenje dogodi. Kako se politike za smanjenje emisija i kažnjavanje Zagađivači stakleničkim plinovima, fragmentirani su i nepopularni te nisu na općinskim ili saveznim dnevnim redovima, Rusi ne reagiraju puno na klimatske promjene.”17

Bilo bi zanimljivo spomenuti da se u najnovijem istraživanju čimbenika koji potiču klimatske promjene koje je proveo V. Fedorov, efekt staklenika uopće ne razmatra, već se analiziraju samo promjene astronomskih čimbenika do sofisticiranosti kakva nikada prije nije učinjena18.

Dakle, ukratko, sovjetska/ruska znanost predstavlja cijeli spektar mišljenja o pitanjima klimatskih promjena: – od otkrića neizbježnog budućeg globalnog zagrijavanja zbog rasta emisija CO2 od strane M. Budyka još 1960-ih i 1970-ih – do nevoljkog i skeptičnog prihvaćanja važnosti antropogenih pokretača klimatskih promjena od strane službenih znanstvenika (vjerojatno pod pritiskom Vlade) 1990-ih – 2000-ih, – do kontinuiranog poricanja bilo kakve važnosti efekta staklenika i potrage za prirodnim klimatskim fluktuacijama ili pokušaja pronalaska objašnjenja u uglavnom izolacijskim razlozima za tu promjenu – od strane neovisnih istraživača i akademika danas.

Što se tiče općeg javnog mnijenja, ono nikada nije pokazivalo puno interesa za pitanja klimatskih promjena, smatrajući ih ili vrlo dalekim i udaljenim, izvan sposobnosti običnih ljudi da naprave bilo kakvu značajnu promjenu, ili beznačajnim, pa čak i korisnim za Rusiju, pa zašto brinuti? Uz sve ostalo, postoji i rastući skepticizam prema svemu što dolazi sa Zapada, što je prilično nedavna pojava (ne treba objašnjavati zašto). Što se zapadne zemlje jače zalažu za agendu klimatskih promjena, to je skepticizam veći. Timeo Danaos et dona ferentes!

Scientific and public debates on climate change in USSR/Russia: full spectrum of opinions, no consensus.

Ruben Mnatsakanian, Central European University, Budapest, Hungary

Discussion on climate change had begun in the former USSR very early on, in 1960s-1970s. Soviet/Russian climatologist Mikhail Budyko was actually the first climatologist in the world who started to talk about potential warming due to greenhouse effect of growing CO₂ emissions (his first article on the issue was published back in 1971) ¹. Very much under his pressure the notion of future warming was reflected in the 1971 report Study of Man’s Impact on Climate². His approach to research was based not on modeling, but on study of paleoclimates and related concentrations of CO₂, obtained from trapped bubbles of air in glaciers and other methods for earlier epochs³. Budyko was also among the first authors who started to think about climate engineering as a response to change⁴. He made some correct predictions about socio-economic consequences of the climate change, saying in his interview to “Literatyrnaya Gazeta” back in 1975: “…such a dramatic climate change over a short historical period will create enormous difficulties for many countries: they will be faced with the need to most significantly change the existing farming systems and other sectors of the economy that depend in one way or another from climatic conditions. And this, in turn, will require huge investments.” (citation from ⁵).

Budyko was convinced that in the long run warming is beneficial for major agricultural zones in Northern Hemisphere, as well as in Sahara desert. In his interview to the journal New Scientist back in 1989 he mentioned: “…global warming is a good thing. It will increase harvests everywhere. The Soviet Union and Canada will flourish most.”⁶. His predictions were based on comparisons of CO₂ concentrations in the past, obtained through either ice cores or other indirect methods for earlier periods with our knowledge of corresponding ecosystems of those geological epochs. For example, in the same article he mentioned, that global temperatures will rise by perhaps 1^oC by the year 2000, 2.5^oC by 2015 and by 4^oC by 2050, when Earth will be like in Pliocene climatic optimum, which occurred about 4 million years ago. ⁷

M. Budyko was connecting global warming with rising concentrations of CO₂, but other Soviet/Russian climatologists, although admitting that change is indeed happening, were not blaming rise of CO₂ as a major factor. Some pointed out to the natural climate oscillation patterns or are trying to find other natural (cosmic) causes of warming besides anthropogenic ones, like V. Fedorov, for example, who offered new methodology for evaluating incoming solar radiation. ⁸

Nevertheless, in the first decade of the XXI century official science in Russia accepted, albeit slightly reluctantly, Western, especially European approach towards climate change problématique. Most likely it was achieved under pressure from the Government, which needed consolidated position of scientific community and general consensus within the society in order to respond to and participate in global climate negotiations and agreements. In 2008 appeared fundamental assessment report on climate change for Russia under the supervision of top Russian climatologists, including the then Head of State Committee on Hydrometeorology, Prof. A. Bedritsky⁹. It basically followed structure of IPCC reports, but focusing on the Russian territory. In the beginning report says the following about global warming issue: “…given the size of the Russian Federation, it creates … a new situation where climate change is becoming a significant factor in domestic and foreign policy, and ignoring the problem of climate change, justified by insufficient knowledge, is fraught with serious risks regarding sustainable development and national security. An unambiguous assessment of the effects of expected warming for our country (beneficial or harmful) seems to be impossible in principle.”¹⁰ By that time Russia already ratified Kyoto protocol (which got in legal force due to that step done by Russia) and was trying to link to global markets of emissions trading as well as get certain benefits from clean development mechanism and joint implementation schemes. It was not very successful for variety of reasons but at least Russia tried and got a number (more than a hundred) joint projects. Later on, in 2009, during Presidency of Dmitry Medvedev, Russia adopted so-called Climate Doctrine of the Russian Federation which says: “…climate change is one of the most important international problems of the 21st century, which goes beyond a purely scientific problem, but is a complex interdisciplinary one that encompasses the environmental, economic and social aspects of sustainable development of the Russian Federation. Of particular concern is the unprecedented high rate of global warming observed over the past decades. Modern science provides more and more compelling reasons to confirm that human activities, primarily related to greenhouse gas emissions from burning fossil fuels, have a significant impact on climate”¹¹.

It means that at least on the official level Russia agrees with the international mainstream opinion on climate change, its causes and consequences, and tries to play a certain role in dealing with the problem. But in reality, there is a lot of skepticism still among the scientific community and wide-spread reluctance of general public to consider climate change as an important issue. For example, in one of his last interviews in 2014 academician Jury Izrael, a longtime Head of State Committee for Hydrometeorology, made several interesting statements: “During its existence, our Earth experienced more than once periods of powerful glaciation and extreme warming (man obviously could not have any influence on these processes). During the Carboniferous period and close to it, the concentration of CO₂ in the atmosphere reached 6000 ppm. The climate was 10-12 degrees warmer than it is now. But this did not lead to a global climatic and environmental catastrophe. On the contrary, nature developed violently, and left us with huge reserves of hydrocarbon raw materials – coal, oil and gas.”¹² And then he goes further: “It cannot be denied that in the past 30 years the climate on our planet has become warmer. Moreover, according to our forecasts, in the next 100 years, the concentration of carbon dioxide in the air may increase up to 600 – 800 ppm. But this is not a reason for serious concern, and even is a blessing for cold Russia. We will need less fuel in the cold season, the cost of buying warm clothes and shoes will be reduced. The period of development of agricultural crops will increase” and so on¹³. Citations are taken from an interview to a newspaper, not from a scientific article though.

In a way, such attitude towards issue of climate change became archetypical for many Russian scientists and public opinion leaders. Idea that climate change will be beneficial for northern latitudes, and that it can extend growing season in the areas of risky agriculture or open up Arctic sea route was articulated by many. In moves of the European countries pushing for wider spread of green technologies, development of renewable energy etc. many see yet another example of Western neo-colonial approach. If we come back to the last interview of Izrael:

“…The Kyoto Protocol has no scientific basis. It is ineffective and puts Russia at economic risk.
-Why then do scientists call for a reduction in carbon dioxide emissions into the atmosphere?
– This is not so much a climatic, but the economic part of the issue. See, according to Kyoto conditions we are rich in CO₂ emission allowances, and theoretically we can sell them to developed countries or exchange them profitably. Let’s imagine that we sold all our quotas. But how can we develop further if emissions cannot be increased? We will have to either restrain our production, or introduce new (and terribly expensive) technologies, in which CO₂ is either not released at all, or enters the atmosphere in meager amounts. So, according to our calculations, reducing emissions by one ton will cost us $ 160-600 (hundreds of times more expensive than selling quotas). It is also necessary to know that a great number of modern technologies have already been invented in Europe. They are waiting for when we get into this “gas” trap, and come to them for shopping. And today we have no opportunity to spend money on new energy: too expensive.
-So why do we need this protocol? Especially if greenhouse effect does not scare us?
– This is a purely political decision of our leadership. We did not have the moral right not to sign the Kyoto Protocol, since the problem of possible global warming still exists” ¹⁴

So, this interview in a nutshell summarises, on one hand, willingness and even a duty to participate in global negotiations on climate change issues, and on the other hand, reluctance to make any practical steps because they may cause significant pressure on the weakened Russian economy.

We can mention here also that, paradoxically, Kyoto protocol can claim at least some degree of success only due to position of Russia- first, because Russia ratified it (in the absence of USA) and therefore made it legal, and second, because all former Soviet Republics, including Russia, had such a significant drop in GHG emissions since 1990 (due to collapse of their economies), that some Kyoto targets were met or nearly met. Needless to say, it had nothing to do with implementation of any meaningful energy-saving policy (because there was none), but simply because of course of events.

It is interesting to mention also, that Russian (and in the past Soviet) environmental NGOs, which at times were very active and could exert governmental officials a lot (especially in late 1980s- early 1990s) never put climate change issues at the top of their agendas. This issue simply could not captivate public opinion, unlike issues of local and national importance, such as water pollution of local rivers, problems of local waste dumping sites, air pollution in cities, etc. There were several issues of national importance which could inspire actions from NGOs and general public across the country, such as pollution of Lake Baikal or plans to transfer waters from northern rivers to the south, or problem of the Aral Sea,¹⁵ but such global issues like climate change or ozone depletion (even in 1980s) never were in the focus of public attention.

Most recent study clearly demonstrates this continuous reluctance of Russian NGOs and public to consider climate change as a worthy topic for their actions. For example, recent research points out, that “… unlike many other European countries, the goal of transition to a low-carbon economy is not put forward as a priority in Russia.
Dependence on fossil fuels is not considered a particular problem. Russians support the widespread use of both nuclear and fossil energy sources in the country’s energy sector. Renewable energy sources also play a role, but not as significant as in most other European countries. Public opinion in Russia regarding energy and energy security is very different from European. Regarding the issue of climate change, Russia is among those countries where the population believes least of all in the reality of this problem and, therefore, is less concerned about this issue. In general, in Russia, the issue of climate change is not as important for the general public as in other European countries… Public fears and anxieties are more related to energy security issues, and the public demand for more active policies to combat climate change is still small in Russia.” ¹⁶

Recent research of public opinion in major Russian cities done by Polina Ermolaeva from University of Kazan (Russia) and Irina Kuznetsova from University of Birmingham (UK) revealed several new trends:

“…The percentage of Russians who are concerned about climate change has increased by one-third since 2000. In 2016 climate change occupied sixth place out of the 14 environmental problems Russians are most concerned about. This trend of rising climate change awareness could be associated with recent extreme weather events, which were widely covered by the national media, and the greater prominence of climate change in international politics and debate. At the same time some professionals (such as environmental scientists) express scepticism towards climate change, which they rationalize as normal climate fluctuation processes over time; such experts also show a general mistrust of climate change data. This cynicism is also connected to the belief that, on the one hand, global warming is fabricated by politicians and, on the other, that Russia is the safest place in the planet even if global warming does happen. As policies to reduce emissions, and penalize GHG polluters, are fragmented and unpopular, and are not on municipal or federal agendas, Russians do not respond much to climate change.”¹⁷

It would be interesting to mention that in the most recent research on factors driving the climate change made by V. Fedorov, greenhouse effect is not evenconsidered, only changes of astronomical factors are analyzed to a sophistication never done before¹⁸.

So, in short, Soviet/Russian science represents the full spectrum of opinions on climate change issues: – from discovery of inevitable future global warming due to growth of CO₂ emissions by M. Budyko back in 1960s and 1970s – to reluctant and skeptical acceptance of importance of anthropogenic drivers in climate change by official scientists (probably under pressure from the Government) in 1990s- 2000s ,- to continuous denial of any importance of greenhouse effect and search either for natural climatic fluctuations, or attempts to find explanation in mostly insulation-related reasons for that change- on behalf of independent researchers and academics nowadays.

As far as general public opinion is concerned, it never expressed much interest in climate change issues, regarding them either as very far and remote, beyond ordinary people’s capacity to make any meaningful change, or as insignificant and even beneficial for Russia, so why worry? On top of everything else there is also growing skepticism towards anything coming from the West, which is quite recent phenomenon (needless to explain why). The harder Western countries are pushing for climate change agenda, the higher is the skepticism. Timeo Danaos et dona ferentes!