Prof. dr. sc. Vladimir Čavrak
Ekonomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

U svijetu de globalizacije, prekinutih lanaca opskrbe i geopolitičke fragmentacije, energetska samodostatnost više nije ekološko ili ekonomsko pitanje – ona je postala pitanje nacionalne sigurnosti i suvereniteta. Kada se globalna pravila igre urušavaju, države koje ovise o tuđoj energiji postaju geopolitički ranjive i podložne ucjenama. Ova konstatacija izravno proizlazi iz nužnosti rješavanja glavne jednadžbe opstanka suvremene civilizacije: kako pomiriti eksponencijalne potrebe čovječanstva s fizičkim ograničenjima planeta Zemlje.

Dugo se strahovalo od “populacijske bombe” i beskonačnog rasta stanovništva, no moderni demografski modeli pokazuju da se globalni rast usporava. Očekuje se da će svjetska populacija dosegnuti vrhunac u drugoj polovici 21. stoljeća (oko 10,3 milijardi ljudi), nakon čega će početi padati. Međutim, ovdje leži ključna kvaka ekonomike energije: energetski pritisak ne dolazi prvenstveno od broja ljudi, već od rasta njihovog životnog standarda. Stvarni izazov nije samo to što će na Zemlji biti više stanovnika, već što će milijarde ljudi u zemljama u razvoju opravdano željeti preći iz energetskog siromaštva u suvremeni način života, koji podrazumijeva intenzivno korištenje klima uređaja, automobila, napredne tehnologije i stabilne mreže. Kriza strukture, a ne nedostatak resursa.

Dobra vijest iz perspektive ekonomike energije jest da svijetu ne prijeti fizički nestanak energije, već kriza njezine strukture. Konvencionalnih rezervi nafte ima dovoljno za idućih nekoliko desetljeća, a ugljena za nekoliko stoljeća, no njihovo neograničeno izgaranje vodi do klimatskog kolapsa. Dakle, ograničenje nije u tome koliko fosilnih goriva ima u zemlji, već koliko stakleničkih plinova atmosfera može podnijeti. S druge strane, fizički potencijal sunčevog zračenja i vjetra na Zemlji tisućama je puta veći od ukupnih energetskih potreba čovječanstva.

Problem ovdje nije u rezervama, nego u tehnologiji prihvata: skladištenju energije u baterije, premošćivanju nestalnosti izvora (što kad ne puše vjetar i nema sunca) te golemoj količini kritičnih minerala (litij, bakar, kobalt) potrebnih za izgradnju te infrastrukture. Istovremeno, nuklearna fisija u postojećim elektranama ima rezerve urana za stotine godina, posebno uz razvoj naprednih reaktora, dok fuzija predstavlja teoretski neograničen izvor, ali je njezina komercijalna primjena još uvijek desetljećima daleko.

Budućnost svijeta stoga nije određena pukim nedostatkom resursa, već brzinom ljudske inovacije i organizacije – što je ujedno i stožerna tema ovogodišnjeg 10. Međunarodnog energetskog foruma koji će se održati u Zagrebu 13. listopada 2026. Imamo dovoljno sirove energije u prirodnim silama i elementima; pitanje je imamo li dovoljno političke volje, kapitala i tehnološke brzine da je pretvorimo u koristan rad prije nego što demografski i klimatski pritisci postanu nezaustavljivi. Hrvatski paradoks: Manje stanovnika, veća potrošnja Kada preslikamo ove globalne koncepte na domaći teren, ključna demografska razlika jest ta što se Hrvatska, za razliku od globalnog trenda, suočava s padom broja stanovnika i starenjem populacije. Međutim, potrošnja električne energije u zemlji i dalje raste te je prvi put prešla prag od 19 TWh.

Taj paradoks – manje ljudi, a veća potražnja – izravna je posljedica rasta životnog standarda, elektrifikacije prometa i grijanja (dizalice topline), jačanja turističkog sektora te sve intenzivnijih ljetnih valova vrućine koji ekstremno opterećuju sustave za hlađenje. Budući uspjeh Hrvatske u ovim okolnostima može se promatrati kroz tri scenarija i njihovu manifestaciju na domaćem tržištu: Scenarij 1: Tehnološki optimizam i ubrzana tranzicija Ovaj scenarij karakterizira sve veći udio energije sunca i vjetra te povijesno zakonsko otvaranje prema novoj nuklearnoj eri.

Hrvatska već bilježi izniman skok u zelenoj energiji. Najveća vijest u tom kontekstu je donošenje Zakona o razvoju nuklearne energije u civilne svrhe (NN 55/2026.), koji je stupio na snagu početkom lipnja. Država se njime službeno pozicionirala prema razvoju malih modularnih reaktora (SMR) kako bi se do 2040. godine osiguralo da barem 30% potreba za strujom dolazi iz nuklearnih izvora, dok se u sustav već integriraju prvi ozbiljniji komercijalni baterijski spremnici za stabilizaciju mreže. Scenarij 2: Energetski nacionalizam i resursni sukobi.

Za Hrvatsku znatno nepovoljniji razvoj događaja očituje se kroz visoku ranjivost na uvoz i geopolitičke nestabilnosti. Unatoč rekordima u zelenoj proizvodnji, Hrvatska je i dalje strukturno ovisna o uvozu. Kada nastupe sušna razdoblja i padne proizvodnja iz domaćih hidroelektrana, uvoz struje dramatično skače, pokrivajući više od 30% potrošnje u ljetnim mjesecima. Financijski gledano, to je ogroman odljev kapitala: samo u trećem kvartalu slabije hidrološke godine na uvoz struje potrošimo preko 110 milijuna eura – što je novac kojim se moglo izgraditi više od 100 MW novih domaćih vjetroelektrana.

Bez postizanja potpune energetske neovisnosti, Hrvatska ostaje izložena cjenovnim šokovima na europskim burzama koje država mora skupo subvencionirati. Scenarij 3: Infrastrukturna uska grla i limiti rasta Ovaj se scenarij manifestira kroz kritične probleme s elektroenergetskom mrežom i sporom administracijom, što je trenutno najveća operativna kočnica u zemlji. Iako postoji golem interes investitora za gradnju solarnih i vjetroelektrana (osobito u Dalmaciji i Slavoniji), domaća prijenosna i distribucijska mreža (HOPS i HEP) fizički ne može podnijeti tako brz priljev nestabilnih izvora energije. Spajanje na mrežu je skupo i dugotrajno, a nedostaje i domaće radne snage te opreme za brzu modernizaciju trafostanica i dalekovoda.

Hrvatska se ovdje suočava s jasnim limitom: nije problem proizvesti energiju iz sunca, problem je fizički je transportirati i distribuirati kroz žice do gradova i industrije bez da sustav doživi kolaps. Povijesna prilika ili kronična tromost? Naša zemlja trenutno pleše između prvog i trećeg scenarija. S jedne strane imamo izvrsnu viziju s ubrzanjem solara i hrabrim korakom prema modernoj nuklearnoj energiji (SMR), dok nas s druge strane usporavaju troma infrastruktura i visoka ovisnost o uvozu u kritičnim mjesecima.

Uspjeh naše energetske ekonomije u potpunosti će ovisiti o tome koliko brzo žice i baterijski sustavi mogu pratiti ambicije investitora. Gledajući kroz tu prizmu, pozicija Hrvatske je izrazito specifična: imamo sjajne temelje, ali i opasne Ahilove pete. U svijetu koji se fragmentira, energija je postala oružje.

Zbog svog geografskog položaja, hidropotencijala, sunca i nuklearnog nasljeđa, Hrvatska ima povijesnu priliku postati potpuno energetski neovisna, pa čak i izvoznik sigurnosti za susjedne zemlje. Pitanje je samo hoćemo li unutarnjom tromošću i sporom birokracijom tu priliku nepovratno propustiti.

Prof. Dr. sc. Vladimir Čavrak
Faculty of Economics, University of Zagreb

Architecture of Energy Sovereignty: Can Croatia Turn Global Risks into a Historic Opportunity? The Global Equation: From a Population Bomb to an Energy Standard

In a world of de-globalization, disrupted supply chains, and geopolitical fragmentation, energy self-sufficiency is no longer an ecological or economic issue – it has become a matter of national security and sovereignty. When the global rules of the game collapse, countries that depend on foreign energy become geopolitically vulnerable and susceptible to blackmail. This statement directly stems from the necessity of solving the main equation of the survival of modern civilization: how to reconcile the exponential needs of humanity with the physical limitations of planet Earth.

There have long been fears of a “population bomb” and endless population growth, but modern demographic models show that global growth is slowing down. The world population is expected to peak in the second half of the 21st century (about 10.3 billion people), after which it will begin to decline. However, here lies the key catch of energy economics: energy pressure does not come primarily from the number of people, but from the growth of their standard of living. The real challenge is not just that the Earth will have more inhabitants, but that billions of people in developing countries will justifiably want to move from energy poverty to a modern lifestyle, which involves intensive use of air conditioners, cars, advanced technology and a stable grid. A crisis of structure, not a lack of resources.

The good news from the perspective of energy economics is that the world is not threatened by a physical energy shortage, but by a crisis of its structure. There are enough conventional oil reserves for the next few decades, and coal for several centuries, but their unlimited combustion leads to climate collapse. So the limit is not how many fossil fuels there are in the country, but how many greenhouse gases the atmosphere can tolerate. On the other hand, the physical potential of solar radiation and wind on Earth is thousands of times greater than the total energy needs of humanity.

The problem here is not in reserves, but in the technology of reception: storing energy in batteries, bridging the variability of sources (what happens when there is no wind and no sun) and the huge amount of critical minerals (lithium, copper, cobalt) needed to build this infrastructure. At the same time, nuclear fission in existing power plants has reserves of uranium for hundreds of years, especially with the development of advanced reactors, while fusion represents a theoretically unlimited source, but its commercial application is still decades away.

The future of the world is therefore not determined by a mere lack of resources, but by the speed of human innovation and organization – which is also the central theme of this year’s 10th International Energy Forum, which will be held in Zagreb on October 13, 2026. We have enough raw energy in natural forces and elements; the question is whether we have enough political will, capital and technological speed to turn it into useful work before demographic and climate pressures become unstoppable. The Croatian Paradox: Fewer People, More Consumption When we translate these global concepts to the domestic terrain, the key demographic difference is that Croatia, unlike the global trend, is facing a declining population and an aging population. However, electricity consumption in the country continues to grow and has crossed the 19 TWh threshold for the first time.

This paradox – fewer people and higher demand – is a direct consequence of rising living standards, electrification of transport and heating (heat pumps), a strengthening of the tourism sector, and increasingly intense summer heat waves that place extreme strain on cooling systems. Croatia’s future success in these circumstances can be viewed through three scenarios and their manifestation on the domestic market: Scenario 1: Technological optimism and accelerated transition This scenario is characterized by an increasing share of solar and wind energy and a historic legal opening towards a new nuclear era.

Croatia is already recording an exceptional leap in green energy. The biggest news in this context is the adoption of the Act on the Development of Nuclear Energy for Civil Purposes (OG 55/2026.), which entered into force at the beginning of June. The country has officially positioned itself towards the development of small modular reactors (SMRs) in order to ensure that at least 30% of its electricity needs come from nuclear sources by 2040, while the first serious commercial battery storage systems for grid stabilization are already being integrated into the system. Scenario 2: Energy nationalism and resource conflicts.

For Croatia, a significantly less favorable development is manifested in high vulnerability to imports and geopolitical instability. Despite records in green production, Croatia remains structurally dependent on imports. When dry periods occur and production from domestic hydroelectric power plants falls, electricity imports jump dramatically, covering more than 30% of consumption in the summer months. Financially