prof. dr. sc. Aleksandar Mešić, MBA Agr

Agronomski fakultet, Sveučilište u Zagrebu

1.Moderna definicija gladi

Moderna definicija gladi znatno se razlikuje od tradicionalne predodžbe. Danas se glad ne promatra isključivo kao nedostatak hrane, već kao posljedica bioloških, gospodarskih i društvenih čimbenika povezanih s neadekvatnim pristupom sigurnoj i kvalitetnoj hrani. Ona se opisuje kroz koncept prehrambene sigurnosti (engl. food security), koji obuhvaća dostupnost hrane, njezinu financijsku pristupačnost, zdravstvenu ispravnost te održivost prirodnih resursa potrebnih za dugoročnu opskrbu.

2. Globalni indeks prehrambene sigurnosti ,klimatske i društvene promjene

Globalni indeks prehrambene sigurnosti (engl. Global Food Security Index – GFSI) procjenjuje četiri ključne sastavnice:

a) Priuštivost hrane – sposobnost potrošača da osiguraju dovoljnu količinu hrane, njihovu otpornost na cjenovne šokove te dostupnost programa potpore u kriznim situacijama.

b) Dostupnost hrane – proizvodne kapacitete, otpornost opskrbnih lanaca, distribucijsku infrastrukturu i ulaganja u razvoj poljoprivredne proizvodnje.

c) Kvalitetu i sigurnost hrane – nutritivnu vrijednost prehrane, raznolikost izvora hrane i zdravstvenu ispravnost proizvoda.

d) Održivost i prilagodljivost – sposobnost prilagodbe klimatskim promjenama i drugim rizicima koji utječu na proizvodnju i opskrbu hranom.

Na sve navedene čimbenike snažno utječu klimatske i društvene promjene. Klimatske promjene negativno djeluju na rast i razvoj biljaka i životinja, povećavajući rizike od bolesti, štetnika i proizvodnih gubitaka. Istodobno, demografski trendovi i smanjena zainteresiranost za bavljenje poljoprivredom dodatno ugrožavaju raspoloživost radne snage i održivost proizvodnih sustava.

3.Države i prehrambene potrebe

Države koje većinu svojih prehrambenih potreba ne zadovoljavaju vlastitom proizvodnjom ovise o međunarodnim tržištima i zemljama izvoznicama koje se suočavaju sa sličnim izazovima. U slučaju klimatskih poremećaja, smanjenja proizvodnje ili geopolitičkih kriza, države izvoznice mogu ograničiti izvoz hrane kako bi zaštitile vlastito stanovništvo. U takvim okolnostima prehrambena sigurnost prerasta iz gospodarskog u strateško i sigurnosno pitanje.

4. Prehrambena sigurnost i prehrambena suverenost

Dok prehrambena sigurnost opisuje stanje dostupnosti, kvalitete i pristupačnosti hrane, prehrambena suverenost označava sposobnost države da dugoročno osigura vlastitu prehrambenu sigurnost i samostalno upravlja svojim prehrambenim sustavom. Bez odgovarajuće razine vlastite proizvodnje država gubi mogućnost utjecaja na ključne elemente prehrambenog sustava – cijenu, kvalitetu i količinu dostupne hrane. Ovisnost o uvozu može kratkoročno osigurati opskrbu, ali dugoročno povećava ranjivost na poremećaje međunarodnih tržišta, cjenovne šokove i odluke drugih država. Time se ne ugrožava samo prehrambena sigurnost stanovništva, nego i prehrambena suverenost države, odnosno njezina sposobnost da samostalno oblikuje i upravlja vlastitim prehrambenim sustavom

Prehrambena suverenost jedan je od ključnih stupova nacionalne otpornosti jer smanjuje ovisnost o vanjskim dobavljačima i povećava sposobnost države da samostalno donosi odluke u kriznim okolnostima. Ona nije samo pitanje poljoprivredne proizvodnje, nego povezuje gospodarstvo, zdravstvo, energetiku, okoliš i nacionalnu sigurnost. Jača domaću proizvodnju, razvoj ruralnih područja i zapošljavanje, pridonosi energetskoj suverenosti kroz proizvodnju biomase i bioplina, podupire zdravstvenu sigurnost kroz dostupnost kvalitetne hrane te potiče očuvanje tla, voda i bio raznolikosti. U kriznim situacijama, poput pandemija, ratova ili poremećaja globalnih opskrbnih lanaca, ona postaje jedan od ključnih elemenata stabilnosti društva i države.

5.Prehrambena suverenost kao strateški nacionalni interes

Zbog toga prehrambenu suverenost nije moguće promatrati samo kao poljoprivrednu politiku, nego kao strateški nacionalni interes. U suvremenim geopolitičkim okolnostima ona predstavlja jedan od preduvjeta stvarne, a ne samo formalne, nacionalne suverenosti.

Unatoč iznimnim prirodnim resursima, Hrvatska danas nedovoljno učinkovito koristi svoje agrarne potencijale te značajno zaostaje za razvijenim državama Europske unije. Suvremena poljoprivreda više se ne temelji na jeftinom ljudskom radu, već na primjeni naprednih tehnologija koje zamjenjuju rutinske i fizički zahtjevne poslove te omogućuju veću produktivnost i učinkovitije korištenje resursa. Međutim, njihova primjena zahtijeva znanje, inovacije i sposobnost upravljanja složenim tehnološkim sustavima.

6.Ključna ograničenja hrvatske poljoprivrede i promjena pristupa agrarnoj politici

Upravo je nedostatak obrazovanih i kompetentnih upravitelja jedno od ključnih ograničenja razvoja hrvatske poljoprivrede. U Hrvatskoj tek nešto više od 2 % upravitelja poljoprivrednih gospodarstava ima završeno visoko obrazovanje, dok taj udio u Nizozemskoj iznosi oko 65 %, u Poljskoj 33 %, a u Sloveniji više od 20 % i kontinuirano raste. Digitalizacija, automatizacija i precizna poljoprivreda danas predstavljaju temelj konkurentne proizvodnje, ali njihov puni potencijal mogu ostvariti samo proizvođači koji raspolažu odgovarajućim znanjima i kompetencijama.

Ostvarenje stvarne prehrambene suverenosti zahtijeva promjenu pristupa agrarnoj politici – sustavno ulaganje u znanje, tehnologiju i upravljanje resursima te usmjeravanje državnih potpora i poljoprivrednog zemljišta prema modelima koji povećavaju konkurentnost, produktivnost i dodanu vrijednost. Samo povezivanjem obrazovanja, inovacija i odgovornog upravljanja nacionalnim resursima Hrvatska može smanjiti uvoznu ovisnost i osigurati dugoročnu prehrambenu sigurnost.

Prof. Dr. Aleksandar Mešić, MBA Agr

Faculty of Agriculture, University of Zagreb

Why is food security important?

1. Modern definition of hunger

The modern definition of hunger differs significantly from the traditional view. Today, hunger is not viewed solely as a lack of food, but as a consequence of biological, economic and social factors associated with inadequate access to safe and quality food. It is described through the concept of food security , which encompasses the availability of food, its affordability, healthiness and sustainability of natural resources necessary for long-term supply.

2. Global Food Security Index, Climate and Social Change

The Global Food Security Index ( GFSI ) assesses four key components:

a) Food affordability – the ability of consumers to secure sufficient food, their resilience to price shocks, and the availability of support programs in crisis situations.

b) Food availability – production capacities, resilience of supply chains, distribution infrastructure and investments in the development of agricultural production.

c) Food quality and safety – nutritional value of food, diversity of food sources and healthiness of products.

d) Sustainability and adaptability – the ability to adapt to climate change and other risks that affect food production and supply.

All of these factors are strongly influenced by climate and social change. Climate change negatively affects the growth and development of plants and animals, increasing the risks of diseases, pests and production losses. At the same time, demographic trends and reduced interest in agriculture further threaten the availability of labor and the sustainability of production systems.

3. Countries and food needs

Countries that do not meet most of their food needs with their own production depend on international markets and exporting countries that face similar challenges. In case of climate disturbances, reduction of production or geopolitical crises, exporting countries can limit food exports to protect their own population. In such circumstances, food security grows from an economic to a strategic and security issue.

4. Food security and food sovereignty

While food security describes the state of availability, quality and affordability of food, food sovereignty refers to the ability of a country to ensure its own food security in the long term and to independently manage its food system. Without an adequate level of its own production, a country loses the ability to influence key elements of the food system – the price, quality and quantity of available food. Dependence on imports may ensure supply in the short term, but in the long term it increases vulnerability to disruptions in international markets, price shocks and decisions by other countries. This not only threatens the food security of the population, but also the food sovereignty of the country, i.e. its ability to independently shape and manage its own food system.

Food sovereignty is one of the key pillars of national resilience because it reduces dependence on external suppliers and increases the ability of the state to make independent decisions in crisis situations. It is not only a matter of agricultural production, but also connects the economy, health, energy, environment and national security. It strengthens domestic production, rural development and employment, contributes to energy sovereignty through the production of biomass and biogas, supports health security through the availability of quality food and promotes the preservation of soil, water and biodiversity. In crisis situations, such as pandemics, wars or disruptions of global supply chains, it becomes one of the key elements of the stability of society and the state.

5. Food sovereignty as a strategic national interest

Therefore, food sovereignty cannot be viewed solely as an agricultural policy, but as a strategic national interest. In contemporary geopolitical circumstances, it represents one of the prerequisites for real, not just formal, national sovereignty.

Despite its exceptional natural resources, Croatia today does not use its agricultural potential efficiently enough and lags significantly behind developed countries of the European Union. Modern agriculture is no longer based on cheap human labor, but on the application of advanced technologies that replace routine and physically demanding tasks and enable higher productivity and more efficient use of resources. However, their application requires knowledge, innovation and the ability to manage complex technological systems.

6. Key limitations of Croatian agriculture and changing approaches to agricultural policy

The lack of educated and competent managers is one of the key constraints to the development of Croatian agriculture . In Croatia, just over 2% of farm managers have completed higher education, while this share in the Netherlands is around 65%, in Poland 33%, and in Slovenia more than 20% and is continuously growing. Digitalization, automation and precision agriculture today represent the basis of competitive production, but their full potential can only be realized by producers who have the appropriate knowledge and competences.

Achieving true food sovereignty requires a change in approach to agricultural policy. – systematic investment in knowledge, technology and resource management and directing state subsidies and agricultural land according to models that increase competitiveness, productivity and added value. Only by connecting education, innovation and responsible management of national resources can Croatia reduce import dependence and ensure long-term food security.