Na prvom panelu ćemo iz ekspertne perspektive sagledati novu viziju razvoja EU baziranu na čistoj energiji i klimatskoj neutralnosti do 2050. Koji izazovi stoje ispred EU na unutrašnjem planu, a koji u suradnji s ekonomskim partnerima? Ujedno ćemo otvoriti raspravu o klimatsko-energetskim planovima i energetskoj strategiji Republike Hrvatske.
Posljednjih deset godina Europska unija prolazi veliku unutarnju transformaciju k energetskom sektoru koji će omogućiti sigurnu opskrbu energentima, potpuno integrirano interno tržište EU, energetsku učinkovitost i dekarbonizaciju ekonomije. Od 2015. godine EU preuzima lidersku ulogu u globalnoj klimatskoj borbi ambicioznom primjenom Klimatskog sporazuma u Parizu i Ciljeva održivog razvoja UN-a do 2030. u zakonodavstvu Euorpske unije. Godinu dana nakon što je zaokružen najsloženiji zakonodavni paket od nastanka Europske unije -Energetska unija, nova Europska komisija je predstavljanjem Zelenog dogovora(Green Deal) predložila postavljanje cilja smanjenja neto emisija stakleničkih plinova za najmanje 55% u odnosu na razinu iz 1990. do 2030., znatno pooštravajući postojećih 40% dogovorenih 2014. godine. Gotovo nevjerojatno zvuči činjenica da su samo tri mjeseca nakon prijedloga Komisije, države članice u Vijeću EU prihvatile predloženi postotak smanjenja kao početni pregovarački stav s Europskim parlamentom koji je očekivano ambiciozniji sa svojim prijedlogom smanjenja emisija za 60%.
Vizija Zelenog dogovora da Europa do 2050. godine postane prvi klimatski neutralan kontinent, zahtjeva program razvoja za brzu prilagodbu svih sektora ekonomije, industrije, proizvodnje i potrošnje, infrastrukture, poljoprivrede, porezne politike itd. Osim toga, ovakav cilj podrazumijeva i značajne investicije koje će se morati povećavati za oko 350 milijardi godišnje. U doba globalizacije, ovakav zaokret utjecat će i na zemlje u okruženju i sve ekonomske partnere EU, kako EU ne bi ostala usamljena u provođenju klimatske politike.
Kako će se ovaj zaokret odraziti na industrije u EU, poput kemijske industrije, proizvodnje željeza, cementa? Hoće li se sve zemlje-članice moći prilagoditi novom pravcu u energetskoj politici EU ili će taj put za neke biti teži, kao što su već najavile neke istočno-europske članice? Koje izazove EU može očekivati u suradnji s velikim ekonomskim silama kada je riječ o energetskoj tranziciji?