Marko Vešligaj

Zastupnik u Europskom parlamentu, član ključnih odbora za poljoprivredu i ruralni razvoj (AGRI), regionalni razvoj (REGI)

1.Kako bijaše na početku

Od 1962. godine Zajednička poljoprivredna politika jedan je od ključnih stupova europskog projekta. Njezina važnost najbolje se vidi iz činjenice da je početkom 1980-ih na ZPP odlazilo više od 70 % tadašnjeg europskog proračuna. Danas je taj udio znatno manji – oko četvrtine proračuna EU-a , a za  trenutno financijsko razdoblje 2021.–2027. za ZPP je ukupno osigurano 386,6 milijardi eura. Od toga je 291,1 milijarda namijenjena prvom stupu, odnosno ponajprije potpori dohotku i tržišnim mjerama, a 95,5 milijardi eura drugom stupu, odnosno ruralnom razvoju. To dovoljno govori i o povijesnoj važnosti koju su osnivači europskog projekta pridavali poljoprivredi i proizvodnji hrane. Rezultati takve politike vidljivi su i danas. Brojni europski poljoprivredni i prehrambeni proizvodi nose zaštićene oznake izvornosti i zemljopisnog podrijetla te se kvalitetom i tradicijom proizvodnje ubrajaju među najprepoznatljivije proizvode u svijetu. Milijarde eura koje su tijekom desetljeća ulagane kroz potpore dohotku poljoprivrednika, podizanje novih nasada, modernizaciju gospodarstava, kupnju mehanizacije i druga ulaganja pokazale su se opravdanima. Ta sredstva nisu bila samo potpora poljoprivrednicima. Bila su ulaganje u europsku proizvodnju hrane, sigurnost opskrbe i očuvanje ruralnog prostora.

2. Reforme ZPP. Kuda vode?

Od reformi ZPP-a tijekom 1990-ih sve veći značaj dobiva i ruralni razvoj, koji je poslije institucionaliziran kao njegov drugi stup. Njime europska poljoprivredna politika izlazi izvan granica samoga poljoprivrednog gospodarstva. Ulaže se u ruralne zajednice, lokalnu infrastrukturu, modernizaciju i diversifikaciju gospodarstava, mala poljoprivredna gospodarstva, lokalne inicijative i razvoj ruralnih područja. Kroz pristupe poput LEADER-a dodatno se jačaju lokalne akcijske grupe, civilno društvo i suradnja unutar zajednice. Time ZPP nije pridonio samo proizvodnji hrane nego i društvenoj i teritorijalnoj koheziji Europe. Može se reći da su tvorci europskog projekta, koji su još dobro pamtili glad, nestašice i razaranja Drugoga svjetskog rata, razumjeli nešto što danas ponekad zaboravljamo: poljoprivreda nije sektor koji se može prepustiti isključivo tržištu i konkurenciji izvana. Upravo zato svjesno su je gradili kao jednu od prvih istinski zajedničkih europskih politika. Koliko je takvo shvaćanje duboko ugrađeno u same temelje Europske unije najbolje pokazuju članci 39. i 40. Ugovora o funkcioniranju Europske unije. Oni nisu samo pravna osnova Zajedničke poljoprivredne politike. U njima je sadržana svojevrsna izvorna europska ideja o tome kakvu ulogu poljoprivreda treba imati u gospodarstvu i društvu.

3.Članak 39. utvrđuje pet temeljnih ciljeva ZPP

 Članak 39. utvrđuje pet temeljnih ciljeva ZPP-a: povećanje produktivnosti poljoprivrede kroz tehnički napredak i racionalni razvoj proizvodnje, osiguravanje primjerenog životnog standarda poljoprivredne zajednice, stabilizaciju tržišta, sigurnost opskrbe te osiguravanje hrane potrošačima po razumnim cijenama. Gotovo sedam desetljeća nakon Rimskih ugovora teško je pronaći bolji sažetak izazova s kojima se europska poljoprivreda suočava danas. U samo nekoliko odredbi povezani su interesi poljoprivrednika, potrošača i društva u cjelini. Poljoprivredniku treba omogućiti primjeren životni standard, tržišta trebaju biti stabilna, Europa mora imati sigurnu opskrbu hranom, a građani toj hrani moraju moći pristupiti po razumnim cijenama. Posebno je važno što se među ciljevima izrijekom navodi sigurnost opskrbe. Ono što je pedesetih godina prošlog stoljeća bilo neposredno povezano s iskustvom rata i nestašica danas ponovno dobiva strateško značenje zbog rata u Ukrajini, geopolitičkih napetosti, klimatskih promjena i poremećaja globalnih lanaca opskrbe. 

4.Prehrambena sigurnost

Drugim riječima, prehrambena sigurnost nije nova politička moda niti samo odgovor na posljednje geopolitičke krize. Ona je ugovorni cilj Zajedničke poljoprivredne politike i dio samih temelja europskog projekta. Jednako je značajno što članak 39. zahtijeva da se pri oblikovanju ZPP-a vodi računa o posebnoj prirodi poljoprivredne djelatnosti, njezinoj društvenoj strukturi te strukturnim i prirodnim razlikama između pojedinih poljoprivrednih regija. Europska poljoprivreda nije homogena. Veliko ratarsko gospodarstvo u francuskoj ravnici, proizvođač žitarica u Slavoniji, vinogradar u Hrvatskom zagorju, stočar u Alpama ili maslinar na hrvatskom otoku posluju u potpuno različitim prirodnim, gospodarskim i društvenim okolnostima. Zato jednak tretman ne znači uvijek i pravedan tretman. Članak 40. ide korak dalje. Radi ostvarivanja ciljeva iz članka 39. predviđa zajedničku organizaciju poljoprivrednih tržišta i mogućnost primjene različitih mehanizama – od potpora proizvodnji, stavljanju proizvoda na tržište, skladištenja, do reguliranja cijena i mehanizama stabiliziranja uvoza i izvoza. To nam govori da sami europski ugovori priznaju da poljoprivredno tržište ima posebnosti i da ostvarivanje ciljeva poljoprivredne politike može zahtijevati javnu intervenciju i zajedničke europske instrumente. 

5.Poljoprivreda ponovno postaje pitanje sigurnosti u kontekstu novih geopolitičkih nestabilnosti .Geopolitika kao usud/ sudbina(Europe)

Paradoksalno je da se upravo danas, kada se Europa ponovno suočava s ratom na vlastitom kontinentu, geopolitičkim nestabilnostima, poremećajima globalnih lanaca opskrbe, borbom za energente i kritične sirovine te sve izraženijim posljedicama klimatskih promjena, poljoprivreda nalazi pod pritiskom drugih europskih prioriteta. Rasprava o novom Višegodišnjem financijskom okviru Europske unije za razdoblje 2028.–2034. to vrlo dobro pokazuje. Europska komisija predlaže novu arhitekturu u kojoj bi ZPP bio uključen u Nacionalne i regionalne partnerske planove. Za potporu dohotku i krizne intervencije predviđeno je najmanje 300 milijardi eura, od čega najmanje 293,7 milijardi za potporu dohotku, uz novu sigurnosnu mrežu od 6,3 milijarde eura za tržišne poremećaje. Za ostale nacionalne potrebe, uključujući poljoprivredu i ruralna područja, države bi mogle koristiti sredstva iz mnogo šireg fonda partnerskih planova. Komisija takvu reformu predstavlja kao fleksibilniji i jednostavniji model. Međutim, ona otvara legitimno pitanje hoće li poljoprivreda i ruralni razvoj u konkurenciji s brojnim drugim nacionalnim prioritetima zadržati dovoljno snažan i predvidljiv položaj. Uz tehničku rasprava o europskom proračunu, to je i rasprava o tome što Europa u novim geopolitičkim okolnostima smatra strateškim prioritetom. Ako povećavamo ulaganja u obranu zato što Europa mora biti sposobnija zaštititi samu sebe, ako ulažemo u energetsku neovisnost jer smo naučili koliko je opasna pretjerana ovisnost o jednom dobavljaču te ako ulažemo u čipove, umjetnu inteligenciju i kritične sirovine jer želimo povećati europsku stratešku autonomiju, onda isto pitanje moramo postaviti i kod hrane. Može li Europa biti strateški autonomna ako postaje ovisnija o drugima za ono najosnovnije – prehranu vlastitih građana? Jedan podatak posebno bi nas trebao zabrinuti. Europska unija 2020. imala je oko 9,1 milijun poljoprivrednih gospodarstava – čak 5,3 milijuna manje nego 2005. godine. To znači da je u samo petnaest godina nestalo približno 37 % europskih gospodarstava. Trend koncentracije posebno pogađa male proizvođače. Između 2010. i 2020. broj gospodarstava u EU-u smanjio se za oko tri milijuna, odnosno gotovo četvrtinu, a najveći dio tog pada odnosio se upravo na gospodarstva manja od pet hektara. Istodobno se ukupna površina pod poljoprivrednom proizvodnjom promijenila relativno malo, što pokazuje da se zemlja sve više koncentrira u manjem broju gospodarstava. To je i gospodarska promjena, ali i promjena strukture europskog ruralnog društva.  Još je alarmantnija dobna struktura. Prema Eurostatu, 2020. čak 57,6 % upravitelja poljoprivrednih gospodarstava u EU-u bilo je starije od 55 godina, a približno trećina imala je 65 ili više godina. Istodobno je samo 11,9 % upravitelja bilo mlađe od 40 godina.

6.Demografija i izazovi budućnosti. Tehnologija ne može zamijeniti demografiju

Možemo imati najbolje europske strategije, najmoderniju tehnologiju i milijarde eura fondova, ali ako za deset ili dvadeset godina ne bude ljudi koji će obrađivati zemlju, problem nećemo moći riješiti preko noći. Mladi poljoprivrednik zato treba više od potpore po hektaru. Treba pristup zemljištu, kapitalu i tehnologiji, ali treba i stanovanje, vrtić, školu, liječnika, cestu, širokopojasni internet i kvalitetne javne usluge. Zato nema generacijske obnove poljoprivrede bez obnove ruralnog prostora.  

7.Globalni rizici i ponašanje Europe u globaliziranom svijetu 

Pandemija bolesti COVID-19, ruska agresija na Ukrajinu i poremećaji međunarodnih lanaca opskrbe pokazali su koliko brzo ono što smo desetljećima smatrali sigurnim može postati neizvjesno. Europa je na pitanju energije već iskusila cijenu pretjerane strateške ovisnosti i upravo zato ne smijemo istu pogrešku ponoviti s hranom. To ne znači europsku autarkiju niti zatvaranje prema svijetu. Europa treba međunarodnu trgovinu, a europski poljoprivrednici trebaju svjetska tržišta, ali sve se to treba odvijati pod poštenim i jednakim uvjetima. Jer ako europski poljoprivrednici proizvode prema nekima od najzahtjevnijih zdravstvenih, okolišnih, veterinarskih, socijalnih i standarda dobrobiti životinja na svijetu, a s druge strane na europsko tržište ulaze proizvodi proizvedeni uz niže troškove rada ili prema pravilima koja nisu potpuno jednaka europskima, opravdano se postavlja pitanje ravnopravnosti tržišnog natjecanja. Primjer toga je i privremeni trgovinski sporazum između EU-a i Mercosura koji se primjenjuje od 1. svibnja 2026. i koji, unatoč određenim zaštitnim mehanizmima, zbog nejednakih kriterija itekako stavlja europskog poljoprivrednika u podređeni položaj. U svijetu u kojem se globalna trgovina fragmentira, Europa mora graditi nova partnerstva i diversificirati trgovinu. Ali ključno pitanje nije samo treba li sklapati trgovinske sporazume, nego pod kojim uvjetima ih sklapamo i tko snosi njihove posljedice. 

8.Prehramena sigurnost i okolišni ciljevi

Važno je napomenuti da prehrambena sigurnost ne može biti argument za odustajanje od okolišnih ciljeva. Upravo klimatske promjene predstavljaju jednu od najvećih dugoročnih prijetnji europskoj proizvodnji hrane. Suše, poplave, ekstremne temperature, požari, bolesti i novi štetnici već danas uzrokuju velike gubitke. Bez zaštite tla, vode i bioraznolikosti nema dugoročne prehrambene sigurnosti. Pritom zelena tranzicija mora biti pravedna, jer  ako od poljoprivrednika tražimo smanjivanje emisija i ispunjavanje sve zahtjevnijih standarda, onda trošak te tranzicije ne možemo jednostavno prebaciti na njih, nego i društvo treba u tome sudjelovati. 

9.Hrvatska – između potencijala i ovisnosti.Nevjerojatna težina postojanja 

Za Hrvatsku pitanje prehrambene sigurnosti nije apstraktna europska rasprava. Imamo kvalitetno poljoprivredno zemljište, značajne vodne resurse, različite klimatske zone i dugu tradiciju proizvodnje hrane. Od Slavonije i Baranje, preko Podravine, Međimurja i Hrvatskog zagorja, do Istre, Like, Dalmacije i naših otoka, Hrvatska ima iznimnu raznolikost poljoprivredne proizvodnje. Ali kada pogledamo podatke o samodostatnosti, slika je mnogo manje optimistična. Ako pogledamo proizvodnju mesa, hrvatska samodostatnost je oko 63% pri čemu se od 2013. bilježi pad. Samodostatnost svinjskog mesa pala je sa 67% na 50%, a u goveđem mesu s 90 na 58%. Rezultat je to, između ostalog, i smanjenja naše proizvodnje, ali smanjenja broja stoka. Goveda su se smanjila za 58%, a svinje za 48%. Situacije je slična i u drugim poljoprivrednim sektorima: samodostatnost u sirovom mlijeku i mliječnim prerađevinama pala je sa 74,6% na 46,8%. Sličan problem je i kod voća i povrća gdje smo primjerice 2013.godine na tadašnjih 28,500 hektara proizveli 248,500 tona voća, dok smo 2023.godine na povećanom broju od 37,900 hektara proizvodnju spustili na 126,100 tona. Dakle, površina je više, proizvoda manje. To je u skladu i s podacima koji govore da nam je realna produktivnost poljoprivredne proizvodnje u odnosu na 2010.godinu pala za 25 %. I to unatoč tome što smo samo u poljoprivredu iz EU fondova uložili više od 7 milijardi eura. Rezultat? Rekordna ovisnost o uvoznim poljoprivrednim proizvodima – uvoz nam je dosegnuo čak 7 milijardi eura. 

10. Upitna prehrambena sigurnosti Hrvatske

Ti podaci pokazuju da je itekako upitna prehrambena sigurnosti Hrvatske i da trendovi pokazuju pad u produktivnosti. To je rezultat manjkave nacionalne poljoprivredne politike, jer u zemlji koja ima poljoprivredno zemljište, vodu, znanje i dugu proizvodnu tradiciju te vrijedne poljoprivrednike, odgovornost za ovakve rezultate ima nacionalna upravljačka razina. Pod hitno moramo postaviti pitanje zašto se domaćom proizvodnjom ne zadovoljava ni dvije trećine vlastitih potreba i otvoreno reći da Hrvatskoj nije potrebna niti korisna poljoprivredna politika koja će se svesti na raspodjelu europskih potpora. Potrebna nam je dugoročna strategija povećanja proizvodne sposobnosti kroz ulaganja u navodnjavanje, skladišne i preradbene kapacitete, modernizaciju gospodarstava, povezivanje proizvođača, kratke lance opskrbe, digitalizaciju i generacijsku obnovu. Potrebno je snažnije povezati poljoprivredu i javnu nabavu. Vrtići, škole, bolnice, domovi za starije i druge javne ustanove predstavljaju veliko tržište koje, unutar pravila jedinstvenog tržišta i javne nabave, može biti bolje povezano s kvalitetnom i održivo proizvedenom hranom iz lokalnih i regionalnih lanaca. Potrebno je i snažnije povezivanje i udruživanje malih i srednjih poljoprivrednih proizvođača, jer oni teško mogu ravnopravno pregovarati s velikom prehrambenom industrijom ili trgovačkim lancem. Pri tome moramo uvažavati regionalne razlike, upravo kako to zahtijeva članak 39. UFEU-a. Manje parcele i konfiguracija terena predstavljaju ograničenje. Ali vinogradarstvo, voćarstvo, stočarstvo i proizvodnja kvalitetnih lokalnih proizvoda stvaraju gospodarsku vrijednost i istodobno održavaju krajolik, čuvaju zemljište, tradiciju i život lokalnih zajednica. Poljoprivrednik u takvom području ne proizvodi samo hranu, nego je i čuvar prostora. .Upravo zato europska politika mora imati dovoljno fleksibilnosti da prepozna različitosti europskih regija, ali istodobno ostati dovoljno zajednička da poljoprivrednik u Hrvatskoj nema slabiji položaj samo zato što dolazi iz manje države. Zato drugi stup ZPP-a i ruralni razvoj imaju mnogo šire značenje od samih potpora poljoprivredi. Ulaganja u infrastrukturu, LEADER i lokalne akcijske grupe, mala gospodarstva, lokalne poduzetnike i javne usluge pomažu održati život u područjima iz kojih bi se stanovništvo inače nastavilo iseljavati. Ruralni razvoj istodobno je poljoprivredna, regionalna, demografska i socijalna politika. U budućoj arhitekturi europskog proračuna ne smijemo dopustiti da ruralni razvoj postane samo jedna od mnogih stavki unutar velikih nacionalnih fondova i da izgubi svoju prepoznatljivost. Jer nema snažne europske poljoprivrede bez živih europskih sela. To je također jedan od ključnih izazova za novi VFO i ZPP nakon 2027. Veća fleksibilnost država članica može imati prednosti. Ali postoji granica nakon koje fleksibilnost može prerasti u renacionalizaciju temeljne europske politike. Ako svaka država sve više sama određuje koliko će sredstava ulagati u svoju poljoprivredu, tada će fiskalno snažnije države moći snažnije podupirati svoje proizvođače. Time se dovodi u pitanje upravo ono što je bila jedna od osnovnih ideja ZPP-a – zajednička pravila i približno ravnopravni uvjeti na jedinstvenom tržištu. 

11.Zato europska poljoprivredna politika mora zadržati zajedničke ciljeve

Zato europska poljoprivredna politika mora zadržati zajedničke ciljeve, snažno europsko financiranje i europsku solidarnost. Europa danas treba svojevrstan novi društveni ugovor s poljoprivrednicima. Pred Europskom unijom zato se nalazi strateški izbor. Možemo nastaviti poljoprivredu promatrati prvenstveno kroz troškove, subvencije i udio u europskom proračunu. Ili možemo prihvatiti da je sposobnost proizvodnje hrane strateška vrijednost. Ako želimo istinski strateški autonomnu Europu, moramo ulagati u obranu. Moramo imati sigurnu energiju. Moramo razvijati vlastite tehnologije i osigurati pristup kritičnim sirovinama. Ali moramo biti sposobni i prehraniti vlastite građane.  Sigurnost Europe ne počiva samo na njezinim granicama, nego i na njezinim poljima. Zato sredstva koja ulažemo u europsku poljoprivredu nisu trošak. Ona su ulaganje u otpornost Europe i europska  poljoprivredna politika više nije samo pitanje poljoprivrede. Ona je pitanje sigurnosti, strateške autonomije, društvene stabilnosti, teritorijalne kohezije i budućnosti europskog projekta.

Marko Vešligaj
Member of the European Parliament, member of key committees on
Agriculture and Rural Development (AGRI) and Regional Development (REGI)

The EU Common Agricultural Policy in the context of food security and geopolitical changes

1. How it began
Since 1962, the Common Agricultural Policy (CAP) has been one of the key pillars of the European project. Its importance is best illustrated by the fact that, in the early 1980s, the CAP accounted for more than 70% of the European budget at the time. Today, that share is significantly lower—around one-quarter of the EU budget—with a total of €386.6 billion allocated to the CAP for the current 2021–2027 financial period. Of this amount, €291.1 billion is earmarked for the first pillar—primarily income support and market measures—while €95.5 billion is allocated to the second pillar, namely rural development. This speaks volumes about the historical importance the founders of the European project attached to agriculture and food production. The results of such a policy are evident even today. Numerous European agricultural and food products bear protected designations of origin and geographical indications, and, thanks to their quality and production traditions, rank among the most recognizable products in the world. The billions of euros invested over the decades—through income support for farmers, the establishment of new plantations, farm modernization, the purchase of machinery, and other investments—have proven their worth. These funds were not merely support for farmers; they represented an investment in European food production, supply security, and the preservation of rural areas.

2. CAP reforms: Where are they leading?
Since the CAP reforms of the 1990s, rural development has gained increasing importance, eventually becoming institutionalized as the policy’s “second pillar.” Through this, European agricultural policy extends beyond the boundaries of the individual farm. Investments are directed toward rural communities, local infrastructure, farm modernization and diversification, small-scale farms, local initiatives, and rural area development. Approaches such as LEADER further strengthen local action groups, civil society, and community cooperation. In doing so, the CAP has contributed not only to food production but also to Europe’s social and territorial cohesion. It can be said that the architects of the European project—who vividly remembered the hunger, shortages, and devastation of the Second World War—understood something we sometimes forget today: agriculture is not a sector that can be left entirely to the market and external competition. That is precisely why they deliberately built it as one of the first truly common European policies. Articles 39 and 40 of the Treaty on the Functioning of the European Union best demonstrate how deeply embedded this understanding is within the very foundations of the European Union. They serve as more than just the legal basis for the Common Agricultural Policy (CAP); they embody a distinctively European vision regarding the role agriculture should play in the economy and society.

3. Article 39 establishes five fundamental objectives of the CAP
Article 39 sets out five fundamental objectives of the CAP: increasing agricultural productivity through technical progress and the rational development of production, ensuring an adequate standard of living for the agricultural community, stabilizing markets, guaranteeing security of supply, and ensuring food availability to consumers at reasonable prices. Nearly seven decades after the Treaty of Rome, it is difficult to find a better summary of the challenges facing European agriculture today. A few brief provisions link the interests of farmers, consumers, and society as a whole. Farmers must be assured an adequate standard of living, markets must remain stable, Europe requires secure food supplies, and citizens must have access to that food at reasonable prices. It is particularly significant that security of supply is explicitly listed among these objectives. What was directly linked to the experience of war and shortages in the 1950s is once again taking on strategic significance today due to the war in Ukraine, geopolitical tensions, climate change, and disruptions to global supply chains.

4. Food security
In other words, food security is neither a new political trend nor merely a response to recent geopolitical crises. It is a treaty-based objective of the Common Agricultural Policy and part of the very foundations of the European project. Equally significant is the requirement in Article 39 that, when shaping the CAP, account be taken of the specific nature of agricultural activity, its social structure, and the structural and natural disparities between the various agricultural regions. European agriculture is not homogeneous. A large-scale arable farm on the plains of France, a grain producer in Slavonia, a winegrower in Hrvatsko Zagorje, a livestock farmer in the Alps, or an olive grower on a Croatian island all operate under vastly different natural, economic, and social conditions. Therefore, equal treatment does not always equate to fair treatment. Article 40 goes a step further. To achieve the objectives set out in Article 39, it provides for a common organization of agricultural markets and the possibility of applying various mechanisms from support for production, placing products on the market, storage, to price regulation and mechanisms for stabilizing imports and exports. This tells us that the European treaties themselves recognize that the agricultural market has particularities and that the achievement of agricultural policy goals may require public intervention and common European instruments.

5. Agriculture again becomes a question of security in the context of new geopolitical instabilities. Geopolitics as fate/destiny (Europe)
It is paradoxical that precisely today, when Europe is once again facing a war on its own continent, geopolitical instabilities, disruptions of global supply chains, the struggle for energy and critical raw materials, and the increasingly pronounced consequences of climate change, agriculture is under pressure from other European priorities. Discussion on the new Multiannual Financial Framework of the European Union for the period 2028-2034. it shows very well. The European Commission proposes a new architecture in which the CAP would be included in the National and Regional Partnership Plans. At least 300 billion euros are earmarked for income support and crisis interventions, of which at least 293.7 billion are for income support, with a new safety net of 6.3 billion euros for market disruptions. For other national needs, including agriculture and rural areas, states could use funds from a much wider pool of partnership plans. The Commission presents this reform as a more flexible and simpler model. However, it raises a legitimate question: will agriculture and rural development retain a sufficiently strong and predictable position when competing with numerous other national priorities? Beyond the technical debate regarding the European budget, this is also a discussion about what Europe considers a strategic priority in the new geopolitical landscape. If we are increasing defense spending because Europe must be better able to protect itself, investing in energy independence because we have learned the dangers of over-reliance on a single supplier, and investing in chips, artificial intelligence, and critical raw materials to boost European strategic autonomy, then we must ask the same question regarding food. Can Europe be strategically autonomous if it becomes increasingly dependent on others for the most basic necessity—feeding its own citizens? One statistic should be of particular concern. In 2020, the European Union had approximately 9.1 million agricultural holdings—fully 5.3 million fewer than in 2005. This means that roughly 37% of European farms disappeared in just fifteen years. This trend of consolidation hits small producers particularly hard. Between 2010 and 2020, the number of farms in the EU fell by about three million—or nearly a quarter—with the vast majority of this decline occurring among farms smaller than five hectares. At the same time, the total area under agricultural production has changed relatively little, indicating that land is increasingly concentrated in a smaller number of holdings. This represents both an economic shift and a structural change in European rural society. The age structure is even more alarming. According to Eurostat, in 2020, as many as 57.6% of farm managers in the EU were over the age of 55, and approximately one-third were 65 or older. Meanwhile, only 11.9% of managers were under the age of 40.

6. Demography and future challenges: Technology cannot replace demography
We may have the best European strategies, state-of-the-art technology, and billions of euros in funding, but if there are no people to work the land in ten or twenty years, we will not be able to solve the problem overnight. A young farmer therefore needs more than just per-hectare support. They need access to land, capital, and technology, but they also need housing, childcare, schools, healthcare, roads, broadband internet, and quality public services. Consequently, there can be no generational renewal in agriculture without the revitalization of rural areas.

7. Global risks and Europe’s conduct in a globalized world
The COVID-19 pandemic, Russia’s aggression against Ukraine, and disruptions to international supply chains have demonstrated how quickly what we considered secure for decades can become uncertain. Europe has already experienced the cost of excessive strategic dependence regarding energy, and that is precisely why we must not repeat the same mistake with food. This does not imply European autarky or isolation from the rest of the world. Europe needs international trade, and European farmers need global markets, but all of this must take place under fair and equal conditions. For if European farmers produce according to some of the world’s most stringent health, environmental, veterinary, social, and animal welfare standards, while products enter the European market that were produced with lower labor costs or under rules not fully equivalent to European ones, the question of fair competition quite rightly arises. A case in point is the interim trade agreement between the EU and Mercosur—applicable from May 1, 2026—which, despite established protective mechanisms, yet—due to unequal criteria—it places the European farmer in a clearly disadvantaged position. In a world where global trade is fragmenting, Europe must build new partnerships and diversify its trade. However, the key question is not merely whether to conclude trade agreements, but rather under what conditions we conclude them and who bears the consequences.

8. Food security and environmental goals
It is important to note that food security cannot serve as an argument for abandoning environmental goals. Climate change itself represents one of the greatest long-term threats to European food production. Droughts, floods, extreme temperatures, wildfires, diseases, and new pests are already causing significant losses. There is no long-term food security without the protection of soil, water, and biodiversity. At the same time, the green transition must be fair; if we ask farmers to reduce emissions and meet increasingly demanding standards, we cannot simply shift the cost of that transition onto them—society, too, must play a part.

9. Croatia – between potential and dependency. The incredible weight of existence
For Croatia, the issue of food security is not an abstract European debate. We possess high-quality agricultural land, significant water resources, diverse climate zones, and a long tradition of food production. From Slavonia and Baranja, through Podravina, Međimurje, and Hrvatsko Zagorje, to Istria, Lika, Dalmatia, and our islands, Croatia boasts exceptional diversity in agricultural production. However, when we examine the data on self-sufficiency, the picture is far less optimistic. Regarding meat production, Croatia’s self-sufficiency stands at around 63%, with a downward trend observed since 2013. Self-sufficiency in pork has dropped from 67% to 50%, and in beef from 90% to 58%. This is the result of, among other factors, a decline in both production and livestock numbers; cattle numbers have fallen by 58% and pig numbers by 48%. The situation is similar in other agricultural sectors: self-sufficiency in raw milk and dairy products has dropped from 74.6% to 46.8%. A similar issue exists with fruit and vegetables; for instance, in 2013, we produced 248,500 tonnes of fruit on 28,500 hectares, whereas in 2023, production fell to 126,100 tonnes despite the cultivated area increasing to 37,900 hectares. In short, there is more land under cultivation, yet less produce. This aligns with data showing that the real productivity of our agricultural sector has declined by 25% compared to 2010—and this despite investing over 7 billion euros from EU funds into agriculture alone. The result? Record dependence on imported agricultural products—imports have reached as much as 7 billion euros.

10. Croatia’s Questionable Food Security
These figures indicate that Croatia’s food security is highly questionable and that trends show a decline in productivity. This is the result of a flawed national agricultural policy; in a country possessing agricultural land, water, expertise, a long production tradition, and hardworking farmers, the responsibility for such outcomes lies with the national leadership. We must urgently ask why domestic production fails to meet even two-thirds of our own needs and openly state that Croatia has no use for an agricultural policy reduced merely to the distribution of European subsidies. We need a long-term strategy to boost production capacity through investments in irrigation, storage and processing facilities, farm modernization, producer cooperation, short supply chains, digitalization, and generational renewal. Stronger links between agriculture and public procurement are also essential. Kindergartens, schools, hospitals, nursing homes, and other public institutions represent a vast market that—within the rules of the Single Market and public procurement—could be better connected to high-quality, sustainably produced food from local and regional supply chains. There is also a need for greater cooperation and pooling of resources among small and medium-sized agricultural producers, as they struggle to negotiate on equal terms with major food industry players or retail chains. In doing so, we must take regional differences into account, precisely as required by Article 39 of the TFEU. Small plot sizes and the terrain’s configuration pose constraints. However, viticulture, fruit growing, livestock farming, and the production of quality local products generate economic value while simultaneously maintaining the landscape and preserving the land, traditions, and the life of local communities. A farmer in such an area does not merely produce food; they are also a guardian of the land. That is precisely why European policy must be flexible enough to recognize the diversity of European regions, yet remain sufficiently unified to ensure that a farmer in Croatia is not disadvantaged simply because they come from a smaller country. This is why the second pillar of the CAP and rural development hold a significance that extends far beyond mere agricultural subsidies. Investments in infrastructure, the LEADER programme and Local Action Groups, small holdings, local entrepreneurs, and public services help sustain …vitality to areas from which the population would otherwise continue to emigrate. Rural development is simultaneously an agricultural, regional, demographic, and social policy. In the future architecture of the European budget, we must not allow rural development to become merely one of many items within large national funds and lose its distinct identity. For there is no strong European agriculture without vibrant European villages. This is also one of the key challenges for the new MFF and CAP post-2027. Greater flexibility for Member States can have advantages. However, there is a limit beyond which flexibility can turn into the renationalisation of a fundamental European policy. If each state increasingly determines for itself how much funding to invest in its agriculture, then fiscally stronger states will be able to provide greater support to their producers. This undermines the very essence of one of the CAP’s core ideas: common rules and roughly equal conditions within the single market.

11. Therefore, European agricultural policy must maintain common goals
Therefore, European agricultural policy must maintain common goals, strong European funding, and European solidarity. Europe today needs a kind of new social contract with farmers. The European Union thus faces a strategic choice. We can continue to view agriculture primarily through the lens of costs, subsidies, and its share of the European budget. Or, we can acknowledge that the capacity to produce food is a strategic asset. If we want a truly strategically autonomous Europe, we must invest in defense. We must have secure energy. We must develop our own technologies and ensure access to critical raw materials. But we must also be capable of feeding our own citizens. Europe’s security rests not only on its borders but also on its fields. That is why the funds we invest in European agriculture are not an expense; they are an investment in Europe’s resilience, and European agricultural policy is no longer merely a matter of agriculture. It is a matter of security, strategic autonomy, social stability, territorial cohesion, and the future of the European project.