Cyril Widdershoven
Geopolitički strateg i analitičar za pomorsku energiju, Nizozemska
Hrvatska energetska (i prehrambena) sigurnost bit će izgrađena u njezinim lukama, naftovodima i lancima opskrbe
Hrvatska ima geografske predispozicije da postane ozbiljna europska energetska vrata. Teže je pitanje ima li infrastrukturu, komercijalne aranžmane i operativnu disciplinu za ostvarenje te ambicije. Dok se nadolazeći forum INTERENEF u Zagrebu bavi energetskim i prehrambenim suverenitetom u eri deglobalizacije, Hrvatska bi u raspravu trebala unijeti praktičnu definiciju suvereniteta: sposobnost održavanja rada industrije, opskrbe kućanstava i protoka hrane kada međunarodna tržišta postanu skupa, nepouzdana ili politički ograničena. Ta se sposobnost mora izgraditi, financirati i testirati. Kao što smo već vidjeli, otpornost je potrebna postupno… i bit će skupa, ali nužna.
Trenutno tržište pruža neugodno upozorenje. QatarEnergy produžio je obavijesti o višoj sili koje utječu na europske i azijske kupce. Neki LNG brodovi povezani s Katarom nastavili su prolaz kroz Hormuz, ali na razinama daleko ispod prethodnih. Ovi događaji mogu koegzistirati: pojedinačni prijevoz tereta ne uspostavlja pouzdanu opskrbu. Za Hrvatsku, cjelokupna slika je da implikacije sežu dalje od toga da li određena pošiljka potječe iz Katara. Globalni kupci koji zamjenjuju nedostajuće količine u Zaljevu natjecat će se za opskrbu negdje drugdje. To prenosi poremećaje u cijene koje plaćaju zemlje čiji su vlastiti pomorski putevi i dalje dostupni. Stvarnost je jasna: čak ni otvoreni Jadran ne može izolirati Hrvatsku od globalne nestašice.
Ipak, hrvatski Krk je značajna strateška imovina, a LNG Hrvatska navodi nominalni godišnji kapacitet regasifikacije od 6,1 milijarde kubičnih metara. To je važna ulazna točka za plin iz međunarodnih izvora. Međutim, kapacitet regasifikacije mjeri što terminal može preraditi pod određenim uvjetima, a ne koliko je plina kupljeno, jesu li plovila dostupna ili koliko će biti pristupačni zamjenski tereti. To također ne znači da nizvodna mreža može isporučiti potrebne količine tijekom vršne potražnje. Zamjenjivanje ovih mjera stvara opasnu iluziju pripremljenosti.
Hrvatska i njezino zaleđe stoga se moraju usredotočiti na cijeli koridor od plovila do potrošača. Plinacroov investicijski program izričito povezuje proširene LNG kapacitete s plinovodima koji opslužuju kontinentalnu Hrvatsku i susjedna tržišta. Namjerava povećati kapacitet prema Mađarskoj i Sloveniji. Ove veze određuju hoće li hrvatska obalna prednost postati korisna regionalna opskrba. Hrvatska vlada sada bi trebala mjeriti napredak kroz puštene u rad kapacitete, testirane operativne performanse i čvrstu prekograničnu dostupnost. Kašnjenja zahtijevaju jasnu odgovornost. Najavljena infrastruktura nema zaštitnu vrijednost tijekom hladnog tjedna ako relevantni kompresor, priključak ili dozvola ostanu nedovršeni.
Istovremeno, što je godinama bilo zaboravljeno, luke zaslužuju puno veće mjesto u ovoj raspravi. One dobivaju opremu potrebnu za izgradnju energetske sigurnosti, kao i goriva koja je održavaju. U siječnju su Plinacro i Luka Rijeka koordinirali isporuku cijevi za projekte Bosiljevo–Sisak i Kozarac–Sisak. To naizgled rutinsko logističko pitanje obuhvaća temeljni izazov: ulaganje ovisi o pristupu vezu, rukovanju teretom, skladišnom prostoru i daljnjem funkcioniranju prijevoza. Sada i u budućnosti, Hrvatska bi trebala tretirati kapacitet projekta tereta, teško dizanje, koordinaciju carina i kopnene rute dostave kao bitne komponente energetskog planiranja. Svaki projekt, a posebno program izgradnje cjevovoda, može propasti jer se njegovi materijali ne mogu učinkovito kretati.
Aranžmani otpreme zahtijevaju jednaku pozornost. Pristup globalnim dobavljačima vrijedan je samo kada ugovori i transportni aranžmani podržavaju isporuku pod stresom. Hrvatski kupci i druge strane trebali bi ispitati gdje je odgovornost za teret, koje rute dobavljači mogu koristiti, kako se osiguravaju zamjenski tereti i što se događa kada se osiguranje ili dostupnost plovila pogorša. U 2026. godini, ne samo Hrvatska, već i cijeli svijet, podsjetili su se da diversifikacija mora obuhvatiti dobavljače, regije utovara, aranžmane otpreme i rokove isporuke. Treba shvatiti i procijeniti (testirati stres) da nekoliko ugovora izloženih istom poremećaju pruža manju zaštitu nego što njihov broj sugerira. Sada je potrebno proaktivno planiranje.
Sigurnost nafte zahtijeva isti operativni realizam. INA je u ožujku obilježila završetak modernizacije rafinerije Rijeka vrijedne gotovo 700 milijuna eura, a potom je u rujnu objavila uspješno pokretanje novog postrojenja za odgođeno koksiranje. Razlika je važna: dovršetak izgradnje i uspješan rad su odvojene prekretnice. Ovo ulaganje jača industrijski položaj Hrvatske, ali njegov doprinos sigurnosti u konačnici ovisi o pouzdanom protoku, odgovarajućoj opskrbi sirovom naftom, učinkovitosti održavanja i distribuciji gotovih proizvoda. Koordinirani pristup izgradit će povjerenje u energetsku otpornost Hrvatske.
Hrvatska bi stoga trebala procijeniti prijem sirove nafte, rad rafinerija, skladištenje proizvoda i unutarnju distribuciju kao jedan sustav. Dodatna dostupnost sirove nafte ne može odmah nadoknaditi nedostatak dizela ako je prerada ili distribucija ograničena. Trenutna europska rasprava o hitnim isporukama dizela ilustrira zašto dostupnost proizvoda zaslužuje odvojenu pozornost od glavne ponude nafte. Trenutne činjenice pokazuju da Hrvatskoj trebaju planovi za nepredviđene situacije kojima se navodi koje su zalihe dostupne, koliko brzo mogu napustiti skladište i kako bi ih ključni korisnici primili tijekom poremećaja. Oslanjanje samo na brojku zaliha korisno je samo kada je potkrijepljeno izvedivim planom isporuke.
Ovdje energetska sigurnost postaje sigurnost hrane. Poljoprivrednicima je potreban dizel; proizvodnja i nabava gnojiva ovise o energetskoj ekonomiji; prerađivačima je potrebna toplina i električna energija; rashladnim skladištima i distribucijskim mrežama je potrebna pouzdana energija i prijevoz. Hrvatsko planiranje trebalo bi eksplicitno identificirati te ovisnosti. Jasno je da su potrebni hitni aranžmani. Trebali bi povezati distributere goriva, luke, poljoprivredna poduzeća, prerađivače hrane i operatere električne energije prije nego što ih kriza prisili da pregovaraju o konkurentnim prioritetima. Kao i kod energije, nafte, plina i goriva, zaštita opskrbe hranom zahtijeva razumijevanje fizičkog lanca od dolaska tereta do isporuke u supermarket.
Da, povećanje ukupne elektrifikacije i proizvodnje energije iz obnovljivih izvora može smanjiti izloženost uvoznim gorivima. Međutim, to će biti istina samo ako postoji prateća infrastruktura. Zajedno procijenite pojačanje mreže, skladištenje, fleksibilnu potražnju i pouzdane kapacitete za uravnoteženje. Elektrifikacija lučke opreme, logističkih objekata i industrijskih procesa bez osiguranja odgovarajućih veza samo premješta ranjivost. Istodobno, održavanje gorivne infrastrukture trebalo bi biti opravdano vjerodostojnom potražnjom i zahtjevima za nepredviđene situacije. Hrvatskoj su potrebne investicijske odluke temeljene na performansama sustava, uključujući ekonomsku vrijednost izbjegnutih poremećaja .
Funkcionalni nacionalni program započeo bi zajedničkim stres testom: istodobno bi se odvijali kašnjenja u isporuci LNG-a, prekid rada rafinerije i ograničeni kopneni prijevoz. Vlasti i operateri trebali bi utvrditi koji potrošači prvi gube opskrbu, koliko zamjenske energije zapravo može stići i koja skromna ulaganja uklanjaju najveća uska grla. Rezervna električna energija, rezervna oprema, dodatni kapacitet utovara i ugovorna fleksibilnost mogli bi pružiti neposredniju zaštitu od još jedne prestižne objave.
Pomorski položaj Hrvatske je vrijedan, a nedavna ulaganja zaslužuju priznanje. Sljedeći test je provedba u cijelom lancu opskrbe. Energetski suverenitet mjerit će se isporučenim gorivom, kontinuiranim radom tvornica i hranom koja stiže do potrošača kada se uvjeti pogoršaju. Hrvatska bi trebala graditi svoju strategiju oko tih ishoda. Vrijeme je da se uspostavi buduća strategija za energiju i hranu koja uključuje Crne labudove i „poznato-nepoznato“!
Cyril Widdershoven
Geopolitical Strategist and Energy Maritime Analyst, Netherlands
Croatia’s Energy (and Food) Security Will Be Built in Its Ports, Pipelines and Supply Chains
Croatia has the geography to become a serious European energy gateway. Whether it has the infrastructure, commercial arrangements, and operational discipline to deliver that ambition is the harder question. As the forthcoming INTERENEF forum in Zagreb addresses energy and food sovereignty in an era of deglobalization, Croatia should bring a practical definition of sovereignty to the discussion: the ability to keep industry operating, households supplied and food moving when international markets become expensive, unreliable, or politically constrained. That ability must be built, financed, and tested. As we have already seen, resilience is needed incrementally… and it will be expensive but necessary.
The current market provides an uncomfortable warning. QatarEnergy has extended force majeure notices affecting European and Asian customers. Some Qatar-linked LNG vessels have resumed passage through Hormuz, but at levels far below previous ones. These developments can coexist: individual cargo movements do not establish dependable supply. For Croatia, the full picture is that the implications extend beyond whether a particular shipment originates in Qatar. Global buyers replacing missing Gulf volumes will compete for supplies elsewhere. This transmits disruption into the prices paid by countries whose own maritime routes remain accessible. Reality is clear: even an open Adriatic cannot insulate Croatia from a global shortage.
Croatia’s Krk is nevertheless a substantial strategic asset, with LNG Hrvatska stating nominal annual regasification capacity of 6.1 billion cubic meters. It is an important entry point for internationally sourced gas. However, regasification capacity measures what a terminal can process under specified conditions, not how much gas has been purchased, whether vessels are available, or how affordable replacement cargoes will be. It also doesn’t mean that the downstream network can deliver the required volumes during peak demand. Confusing these measures creates a dangerous illusion of preparedness.
Croatia and its hinterland must therefore focus on the entire corridor from vessel to consumer. Plinacro’s investment program explicitly connects expanded LNG capacity with pipelines serving continental Croatia and neighboring markets. It intends to increase capacity towards Hungary and Slovenia. These connections determine whether Croatia’s coastal advantage becomes useful regional supply. The Croatian government should now measure progress through commissioned capacity, tested operating performance and firm cross-border availability. Delays need clear accountability. Announced infrastructure has no protective value during a cold week if the relevant compressor, connection, or permit remains unfinished.
At the same time, which has been forgotten for years, ports deserve a much larger place in this debate. They receive the equipment needed to build energy security, as well as the fuels that sustain it. In January, Plinacro and Luka Rijeka coordinated pipe deliveries for the Bosiljevo–Sisak and Kozarac–Sisak projects. That apparently routine logistical issue captures the underlying challenge: investment depends on berth access, cargo handling, storage space, and onward transport functioning together. Right now and in the future, Croatia should treat project-cargo capability, heavy lifting, customs coordination, and inland delivery routes as essential components of energy planning. Any project, especially a pipeline construction program, can slip because its materials cannot move efficiently.
Shipping arrangements require equal attention. Access to global suppliers is valuable only when contracts and transport arrangements support delivery under stress. Croatian buyers and other parties should examine where responsibility for freight sits, which routes suppliers can use, how replacement cargoes are secured, and what happens when insurance or vessel availability deteriorates. In 2026, not only Croatia but the whole world has been reminded that diversification must cover suppliers, loading regions, shipping arrangements, and delivery windows. It should be realized and assessed (stress tested) that several contracts exposed to the same disruption provide less protection than their number suggests. Proactive planning is now needed.
Oil security demands the same operational realism. INA marked completion of its nearly €700 million Rijeka refinery upgrade in March and subsequently announced successful startup of the new delayed coker unit in September. The distinction matters: construction completion and successful operation are separate milestones. This investment strengthens Croatia’s industrial position, but its security contribution ultimately depends on reliable throughput, suitable crude supply, maintenance performance, and finished-product distribution. A coordinated approach will build confidence in Croatia’s energy resilience.
Croatia should consequently assess crude reception, refinery operations, product storage, and inland distribution as one system. Additional crude availability cannot immediately compensate for a diesel shortage if processing or distribution is constrained. The current European debate over emergency diesel releases illustrates why product availability deserves attention separately from headline oil supply. Current facts show that Croatia needs contingency plans specifying which stocks are accessible, how quickly they can leave storage, and how essential users would receive them during disruption. Relying only on an inventory figure is useful only when supported by a workable delivery plan.
This is also where energy security becomes food security. Farmers need diesel; fertilizer production and procurement depend on energy economics; processors need heat and electricity; refrigerated warehouses and distribution networks need dependable power and transport. Croatia’s planning should explicitly identify these dependencies. Emergency arrangements are clearly needed. They should connect fuel distributors, ports, agricultural businesses, food processors, and electricity operators before a crisis forces them to negotiate competing priorities. As with energy, oil, gas, and fuels, protecting the food supply requires understanding the physical chain from arriving cargo to supermarket delivery.
Yes, increasing overall electrification and renewable generation can reduce exposure to imported fuels. However, this will only be true if supporting infrastructure exists. Evaluate grid reinforcement, storage, flexible demand, and dependable balancing capacity together. Electrifying port equipment, logistics facilities, and industrial processes without securing adequate connections merely relocates vulnerability. At the same time, maintaining fuel infrastructure should be justified by credible demand and contingency requirements. Croatia needs investment decisions based on system performance, including the economic value of avoided disruption.
A functional national program would start with a joint stress test: delayed LNG cargoes, a refinery outage, and constrained inland transport occurring simultaneously. Authorities and operators should establish which consumers lose supply first, how much replacement energy can actually arrive, and which modest investments remove the largest bottlenecks. Backup electricity, spare equipment, additional loading capacity, and contractual flexibility may deliver more immediate protection than another prestigious announcement.
Croatia’s maritime position is valuable, and recent investments deserve recognition. The next test is execution across the whole supply chain. Energy sovereignty will be measured by the fuel delivered, the factories kept running, and the food reaching consumers when conditions deteriorate. Croatia should build its strategy around those outcomes. Time to set up a future-proof energy-food strategy that includes Black Swans and the “known-unknowns”!