Zahvaljujem na pozivu na ovu konferenciju, jer teme o kojima se ovdje govori su od ključne važnosti za današnju međunarodnu situaciju. Možda se netko od prisutnih još sjeća da je u središtu našega poljskog predsjedanja Vijećem Europske unije — zato ova kravata — bilo pitanje sigurnosti. Sigurnosti u svim njenim dimenzijama i aspektima.

Govorili smo i o takozvanoj tvrdoj sigurnosti, dakle naoružavanje, jačanje kapaciteta europskih oružanih snaga, jačanje europske obrambene industrije. No također i o ovoj mekoj sigurnosti, a koja obuhvaća dobavu energije, no također suverenitet Europske unije u proizvodnji hrane i samodostatnost u proizvodnji lijekova.

Ovdje smo puno govorili o energetskim resursima, o hrani, o poljoprivredi. A imamo još jedan jako ozbiljni problem: da je europska farmaceutska industrija u velikoj mjeri ovisna o dobavi aktivnih sastojaka iz trećih država izvan Europske unije. I na ovom području mislim da nismo ništa manje osjetljivi nego što je to pitanje energenata ili rijetkih metala.

Ako govorimo o opskrbi energijom, onda možemo pogledati na ovaj problem iz tipično tehnološkog vidika. Za nas svih je očito da vozila moraju točiti benzin, da vojska koja nas brani mora imati zalihe goriva, da treba grijati stanove i tako dalje. To je očito. No ja bih naglasio ovdje jednu drugu odrednicu.

Odrednica koja se vidi posebno u posljednjim tjednima nakon blokade Hormuškog tjesnaca. Naime, to ste sigurno opazili, da pitanje opskrbe gorivom postaje političko pitanje i u velikoj mjeri utječe na stabilnost pojedinih država Europske unije i cijele Europske unije. Proteklih nekoliko dana bilo je dosta nestašica goriva koje su uvećale redove na benzinskim crpkama i odmah su počeli prosvjedi. Do sada su bili prilično mirni, no sljedeći put oni mogu postati dosta nasilni.

Ako dođe do velikog društvenog nezadovoljstva, onda cijeli demokratski sustav Europske unije može biti ugrožen. Međutim, jedan paradoks: znamo da sve slabosti, odnosno probleme Europske unije Rusija koristi u svoje svrhe kao propagandistički alat. Upravo ovu pojavu Rusija koristi, a također i sama Rusija ima velike probleme s nestašicom goriva zbog jako uspješnih napada ukrajinske vojske na ruske rafinerije i dobavne tokove.

Dakle, to, hvala Bogu, nije samo naš problem. Potpuna samodostatnost, autarkija u pogledu na europske resurse, nije moguća. No svakako moramo i trebamo napraviti što više za to da se možemo oduprijeti ucjeni. I zato gradimo snažne kapacitete čija je glavna svrha diversifikacija izvora dobave. I ovdje kolege preda mnom su naglasili neke projekte plinovoda i naftovoda.

Hoću samo naglasiti da u sklopu infrastrukturnih projekata u okviru inicijative Triju mora, svi zajedno, države članice i također naši strateški partneri, radimo upravo na problemu osiguranja opskrbe energentima. Zato imamo lanac LNG terminala od Grčke preko Hrvatske, na Krku, preko Poljske u Świnoujściu do Klaipėde u Litvi. A još u bliskoj budućnosti na Gdanjskom zaljevu bit će plutajući terminal koji sada gradimo. Onda ćemo biti, nadam se, u stanju da ne samo opskrbimo svatko sebe, nego i da si možemo pomagati kao saveznici i partneri.

Od prvog trenutka, od samog početka ruske agresije na Ukrajinu, Rusima su glavne mete bile luke, brodovi i pomorski putevi. Gađali su ove mete zbog različitih razloga, recimo da se oduzme Ukrajini pristup na more i preko toga oteža dobava vojne i druge pomoći. Također da se izbaci Ukrajinu iz međunarodnog tržišta hrane i da bi na ovaj način Rusija mogla preuzeti ovo mjesto. Ali glavna svrha, strateški cilj ovih aktivnosti, bio je drugačiji.

Naime, uvoz hrane, posebno žitarica, biljnog ulja iz Ukrajine, pokriva veliki dio potreba država takozvanog globalnog Juga. Ukoliko se sjećam, ako se ne varam, što se tiče Egipta recimo, uvoz iz Ukrajine u jednom trenutku pokrivao je 70 % potreba za žitaricama i za brašnom. Onda zbog ovih udara protiv ukrajinskog izvoza hrane neke države globalnog Juga su bile već na granici, ako ne gladi, a onda gotovo ozbiljnih problema s nahranjivanjem stanovništva.

I ovo se počelo od prvog trenutka koristiti od strane Rusije kao alat ili baš kao oružje. Ne samo da se uskrati Ukrajini prihode od prodaje hrane, ne samo da ju se izbaci s tržišta, no također da se preko tih problema lansira rusku viziju ovog rata: da je krivac za probleme s nahranjivanjem stanovništva država globalnog Juga Zapad koji stoji iza Ukrajine i koji je u stvarnosti pokrenuo ovaj rat protiv Rusije, koja se samo brani.

Onda se lansira među stanovništvom država Afrike, Bliskog istoka, također Južne Amerike, iskrivljenu sliku ovog rata koristeći ne samo propagandu, no također jedan ozbiljni čimbenik, naime kolonijalnu prošlost većine zapadnoeuropskih država.

U isto vrijeme Rusija se plasira, kao što je bila stvar sa Sovjetskim Savezom tijekom Hladnog rata, kao jedini branik protiv zapadnog imperijalizma i prikriva onu istinu da je agresija na Ukrajinu zapravo čin imperijalizma i kolonijalizma, ništa drugo.

I što će moći međunarodna zajednica u ovoj situaciji? Prve mjere, to je bilo i omogućenje Ukrajini da koristi alternativne pravce izvoza, uglavnom preko željeznice i kopnenih puteva preko država Europske unije. Također Europska komisija je uvela različita olakšanja za tranzit ukrajinskih žitarica, biljnog ulja i drugih namirnica.

Sigurno to nije dugotrajno rješenje. Ono što je sada potrebno je da se isključi plovidbu civilnih brodova, brodova koji prevoze hranu, ispod bilo kakvih napada, uglavnom na Crnom moru. Ukrajini je ostala samo jedna luka, Odesa. Mariupolj je u rukama Rusa. Druge manje luke, uglavnom na Azovskom moru, su bile odrezane od Crnog mora već na samom početku rata.

Zato je veliki dio pregovora oko sigurnosti plovidbe na Crnom moru vezan točno na ovaj problem koji u velikoj mjeri utječe na odnose između euroatlantske zajednice i država globalnoga Juga, za koje slika ovog rata nije tako jednostavna kao što je za nas koji smo tu u blizini i koji smo jako osjetljivi za, treba priznati, vrlo spretnu rusku propagandu.

Napomena: Veleposlanik je izlagao na hrvatskome jeziku.

Životopis

Paweł Czerwiński profesionalni je diplomat s više od 30 godina iskustva u diplomatskoj službi, u kojoj je prošao sve razine od atašea. Rođen je 1965. u Krakowu. Godine 1989. s odličnim je uspjehom diplomirao pravo na Jagelonskom sveučilištu te odradio tužiteljsku praksu u rodnom gradu.

Ministarstvu vanjskih poslova pridružio se u jesen 1990., nakon uspjeha na prvom javnom natječaju za diplomatsku službu u neovisnoj Poljskoj.

Karijeru je započeo kao ataše za pravna pitanja u Konzularnom odjelu poljskog veleposlanstva u Moskvi. Nakon raspada SSSR-a i osamostaljenja baltičkih država premješten je u Rigu, gdje je od 1991. do 1996. radio na političkim i pravnim pitanjima te jedno vrijeme bio trgovinski savjetnik.

Njegove analize i govori pridonijeli su rješavanju povlaštenih pravila dodjele državljanstva Poljacima u Latviji te ponovnoj uspostavi prava na mirovine za staž u Poljskoj prije raspada SSSR-a, čiju je isplatu obustavio ZUS. Izradio je i vodič za povrat nekretnina u Latviji posjedovanih prije Drugoga svjetskog rata, u okviru restitucije imovine.

Po povratku u Ministarstvo 1996. postao je stručnjak za Litvu u Upravi za zapadnu Europu te produbljivao interes za Balkan. Godine 1998. imenovan je prvim tajnikom za politička pitanja i medije u veleposlanstvu u Ljubljani, nadležnom i za Bosnu i Hercegovinu do otvaranja veleposlanstva u Sarajevu u studenome 2001.

Nakon rada na poljsko-slovenskim odnosima u veleposlanstvu, od jeseni 2002. u Upravi za Europu bio je stručnjak za Srbiju i Crnu Goru, Kosovo te Bosnu i Hercegovinu. Njegovo poznavanje Balkana cijenili su Ministarstvo i stručni krugovi; objavio je i članke o razvoju država nastalih raspadom Jugoslavije.

U kolovozu 2004. kao savjetnik preuzeo je veleposlanstvo u Ankari kao otpravnik poslova (chargé d’affaires ad interim). Dužnost je obnašao pola godine, tijekom odlučivanja o početku pristupnih pregovora EU-a s Turskom, prvi put uz sudjelovanje Poljske, tada nove članice EU-a.

Nastavio je kao zamjenik voditelja misije te u srpnju 2006. na istoj dužnosti prešao u Beograd. Nadzirao je unutarnju i vanjsku politiku Srbije i poljsko-srpske odnose. Bio je zadužen i za kontakte s Crnom Gorom do otvaranja predstavništva u Podgorici, analizu Kosova i suradnju s poljskim vojnicima i policajcima u misijama NATO-a, UN-a i EU-a te koordinaciju veleposlanstva tijekom poljskog predsjedanja Vijećem EU-a.

Od rujna 2013. do kolovoza 2015. bio je zamjenik voditelja Ureda ministra, nadzirući pripremu i organizaciju ministrovih posjeta i sastanaka. Od rujna 2015. do ožujka 2020. bio je izvanredni i opunomoćeni veleposlanik Poljske u Sloveniji.

Od listopada 2020. do rujna 2023. bio je savjetnik za vanjsku politiku predsjednika Poljske i član Savjetodavnog odbora predsjednika Poljske i Ukrajine.

Address by Paweł CZERWIŃSKI, Ambassador of Poland to Croatia, at INTERENEF 2026

Thank you for inviting me to this conference, because the issues being discussed here are of crucial importance in today’s international context. Some of you may still remember that security was at the heart of our Polish Presidency of the Council of the European Union—hence this tie. Security in all its dimensions and aspects.

We discussed what is known as hard security: building up armaments, strengthening the capabilities of Europe’s armed forces and strengthening the European defence industry. But we also discussed soft security, which encompasses energy supplies, as well as the European Union’s sovereignty in food production and self-sufficiency in the production of medicines.

We have spoken a great deal here about energy resources, food and agriculture. Yet we face another very serious problem: the European pharmaceutical industry is heavily dependent on supplies of active pharmaceutical ingredients from countries outside the European Union. In this area, I believe we are no less vulnerable than we are when it comes to energy resources or rare metals.

When discussing energy supplies, we can look at the issue from a purely technical perspective. It is obvious to all of us that vehicles need petrol, that the armed forces defending us need fuel reserves, that homes need heating, and so on. That is clear. But I would like to highlight another dimension here.

This dimension has become particularly apparent in recent weeks, following the blockade of the Strait of Hormuz. You will certainly have noticed that fuel supplies are becoming a political issue, with a significant impact on the stability of individual EU Member States and of the European Union as a whole. Over the past few days, fuel shortages have led to longer queues at petrol stations, and protests began immediately. So far, they have been relatively peaceful, but next time they could become quite violent.

If widespread public discontent develops, the European Union’s entire democratic system could be threatened. Yet there is a paradox here: we know that Russia exploits all the European Union’s weaknesses and problems for its own purposes, using them as propaganda tools. Russia is exploiting this very situation, even though it too faces serious fuel shortages as a result of highly successful Ukrainian military attacks on Russian refineries and supply routes.

So, thank God, this is not just our problem. Complete self-sufficiency, or autarky, in resources is not possible for Europe. Nevertheless, we must do as much as we can to ensure that we can withstand blackmail. That is why we are building substantial capacity, primarily to diversify our sources of supply. The colleagues who spoke before me have already highlighted several gas and oil pipeline projects.

I would simply like to stress that, through infrastructure projects under the Three Seas Initiative, all of us—the member countries and our strategic partners—are working to address precisely this challenge of securing energy supplies. That is why we have a chain of LNG terminals stretching from Greece, through Croatia’s terminal on Krk and Poland’s at Świnoujście, to Klaipėda in Lithuania. In the near future, there will also be a floating terminal in the Bay of Gdańsk, which we are currently building. Then, I hope, we will each be able not only to meet our own needs, but also to help one another as allies and partners.

From the very outset of Russia’s aggression against Ukraine, Russia’s main targets were ports, ships and maritime routes. They attacked these targets for various reasons: for example, to deny Ukraine access to the sea and thereby make it harder to deliver military and other assistance. Another aim was to force Ukraine out of the international food market so that Russia could take its place. But the principal purpose—the strategic objective—of these actions was different.

Food imports from Ukraine, particularly grain and vegetable oil, meet a substantial share of the needs of countries in the so-called Global South. If I remember correctly, in Egypt, for example, imports from Ukraine at one point met 70% of the country’s grain and flour requirements. As a result of these attacks on Ukrainian food exports, some countries in the Global South were already facing the prospect, if not of famine, then at least of serious difficulties in feeding their populations.

From the very beginning, Russia began using this as a tool, or indeed as a weapon. The aim was not only to deprive Ukraine of revenue from food sales or to force it out of the market, but also to exploit these problems to promote Russia’s narrative of the war: that the West is to blame for the difficulties in feeding the populations of the Global South; that it supports Ukraine and has, in fact, launched this war against Russia, which is merely defending itself.

This distorted image of the war which then spread among the populations of Africa, the Middle East and South America, drawing not only on propaganda but also on another significant factor: the colonial past of most Western European countries.

At the same time, Russia presents itself, as the Soviet Union did during the Cold War, as the sole bulwark against Western imperialism, concealing the truth that its aggression against Ukraine is itself an act of imperialism and colonialism, nothing more.

What can the international community do in this situation? The initial measures included enabling Ukraine to use alternative export routes, primarily by rail and road through EU Member States. The European Commission also introduced various measures to facilitate the transit of Ukrainian grain, vegetable oil and other foodstuffs.

Clearly, this is not a long-term solution. What is needed now is to ensure that civilian ships—ships carrying food—are protected from any attacks, particularly in the Black Sea. Ukraine has only one port left: Odesa. Mariupol is in Russian hands. Other smaller ports, mainly on the Sea of Azov, were cut off from the Black Sea at the very beginning of the war.

That is why a substantial part of the negotiations on the safety of navigation in the Black Sea focuses on this very issue. It has a significant impact on relations between the Euro-Atlantic community and the countries of the Global South, for whom the picture of this war is not as straightforward as it is for those of us who are nearby and particularly alert to what is, we must acknowledge, very skilful Russian propaganda.

Biography

Paweł Czerwiński is a career diplomat with more than 30 years of foreign service experience, having progressed through every rank from attaché. Born in Krakow in 1965, he graduated in law with excellent results from Jagiellonian University in 1989 and completed a prosecutor’s internship in his hometown.

He joined the Ministry of Foreign Affairs in autumn 1990 after passing the first open competition for the diplomatic service in independent Poland.

He began as an attaché for legal affairs in the Consular Section of the Polish Embassy in Moscow. Following the dissolution of the USSR and the Baltic states’ independence, he moved to Riga. From 1991 to 1996, he handled political and legal affairs and also served for a time as a trade counsellor.

His analyses and speeches helped resolve preferential citizenship rules for Poles in Latvia and restore pension rights for service in Poland before the USSR’s dissolution, whose payment ZUS had suspended. He also prepared a guide to restitution claims for properties owned in Latvia before World War II.

Returning to the ministry in 1996, he became its Western Europe Directorate’s Lithuania expert and deepened his interest in the Balkans. In 1998, he became First Secretary for Political Affairs and Media in Ljubljana, whose embassy also covered Bosnia and Herzegovina until the Sarajevo embassy opened in November 2001.

After working on Polish–Slovenian relations at the embassy, he joined the Europe Directorate in autumn 2002 as an expert on Serbia and Montenegro, Kosovo, and Bosnia and Herzegovina. His Balkan expertise was valued by the ministry and professional circles; he also published articles on the development of states that emerged from Yugoslavia’s breakup.

In August 2004, as a counsellor, he took charge of the Ankara embassy as chargé d’affaires ad interim. He served for six months while the EU decided on opening accession negotiations with Turkey, with Poland participating for the first time as a new EU member.

He continued as Deputy Head of Mission and moved to the same role in Belgrade in July 2006. He oversaw Serbia’s domestic and foreign policy and Polish–Serbian relations. He also handled contacts with Montenegro until the Podgorica mission opened, Kosovo analysis and cooperation with Polish soldiers and police in NATO, UN and EU missions, and embassy coordination during Poland’s Presidency of the Council of the EU.

From September 2013 to August 2015, he was Deputy Head of the Minister’s Office, supervising the preparation and organisation of ministerial visits and meetings. From September 2015 to March 2020, he was Poland’s Ambassador Extraordinary and Plenipotentiary to Slovenia.

From October 2020 to September 2023, he advised the Polish President on foreign policy and served on the Advisory Board of the Presidents of Poland and Ukraine.